Ljudi se nošeni globalizacijskim vjetrovima udaljavaju jedni od drugih, ali to, izgleda, ne vrijedi za njihov odnos prema životinjama, zaključili smo na primjeru iz Čapljine. Posve slučajno otkrili smo kako u ovom gradu postoji skupina uglavnom mlađih ljudi koji se samoinicijativno skrbi o gradskim psima. Kako i zašto, govori Valentina Jesić koja je pristala razgovarati o ovoj temi:
- Netko mora, ne možemo tek tako gledati te pse na ulici. Imamo osjećaje pa bismo to trebali svi raditi. Ne trebaju ih ostavljati, napuštati, ipak su to živa bića, kao i mi, kaže Valentina, a zatim na upit kada je počela njezina briga o psima, dodaje:
- Iskreno, ne sjećam se, bila sam dijete. Ja to radim cijeli život. Mislim da onaj tko je čovjek u pravom smislu te riječi ne može proći pokraj napuštene štenadi. Mislim kako to nije kompletan čovjek.
- Kakvi su Čapljinci u tom pogledu, prihvaćaju li vaš angažman, pomažu li…?
- Ima ljudi koji pomažu, ali nije lako hraniti pse i paziti na njih na ulici. Tim psima potreban je dom. I tu nastaju problemi, kad porastu brane svoj teritorij, počnu smetati.
Ljudi se bune, a neki i boje. Oni koji se ne boje su na našoj strani. Svi bi bili najsretniji da ih sklonimo, da imaju svoj dom, da ih ne vide.
Humanost
- Kada naiđete na napuštenu štenad, premjestite ih zajedno s njihovom majkom na skrovita mjesta izvan grada, a onda se brinete o njima, tko to plaća?
- Sve sami financiramo, a nađe se i pokoja dobra osoba koja nam kupi hranu ili pomogne plaćati troškove prijevoza.
Neki ljudi nam iziđu ususret s besplatnom sterilizacijom. Vozimo ih na Široki Brijeg, a to košta. Uglavnom, sve sami snosimo - hranu, tablete…, ističe Valentina, a zatim na pitanje - kako to komentiraju obitelj, roditelji…, kaže:
- Nisu baš sretni, kažu da ima boljih načina da se ispuni vrijeme, ali u suštini nisu protiv toga. Mi koji smo angažirani na tome, uz redoviti posao, nemamo baš vremena za privatni život. Obično pazimo štenad, što zahtjeva obilaske u svako doba, po snijegu, kiši…
Dio nas stanuje dalje, tako da ima troškove zbog prijevoza.
- Što sa štencima kada porastu, nastavljamo s pitanjima?
- Tražimo udomitelje, obitelj ili pojedince koji su voljni udomiti ih. Prikupljamo informacije o ljudima koji se jave, pse ne dajemo baš svakome. U tome nam je velika potpora prijateljica iz Š. Brijega koja nam pomaže u pronaći udomitelje, oko sterilizacije, “čipiranja”. Sa zbrinjavanjem štenaca dosad nismo imali problema. Najviše volimo kada nam se jave obitelji jer djeca i psi su odlična kombinacija.
Altruisti
Samozvani zaštitari komuniciraju na Facebooku te traže i udomitelje. Sretni bi bili, kažu, kada bi za to što rade dobili neki komad zemlje.
Da se nismo osvjedočili, u priču bismo sumnjali. Ovako se može rezimirati da i u ekonomski teškim vremenima postoje altruisti koji imaju srca i za životinje.
