Ako se prvih trideset godina hrvatske države stvarala funkcionalna državnost i utvrđivao hrvatski identitet, predstoji etapa razgradnje tog identiteta. U Hrvatskoj su se, naime, oblikovala dva međusobno suprotstavljena društvena i politička bloka. Na jednoj je strani izrazito individualistička i kozmopolitska kultura utemeljena na ideji o neponovljivosti i posebnosti svakog pojedinca, prema kojoj su vrijednosti nacije, nacionalne države i obitelji zastarjele i zaostale. Njoj je suprotstavljen “kulturni esencijalizam”, tip kulture u kojem se naglašava pripadnost pojedinca zajednici i narodu. Riječ je zapravo o borbi za “kulturnu hegemoniju” između stare i nove srednje klase (klase po shvaćanju Webera), a sukob će vrlo brzo postati zoran u shvaćanju iseljavanja i useljavanja kao ključnog identitetskog pitanja. Jedni će tvrditi da nas može spasiti samo neselektivno useljavanje, a drugi će tražiti zabranu poslodavcima da po slobodnom nahođenju odlučuju o neograničenom uvozu strane radne snage, čime indirektno mijenjaju etničku sliku Hrvatske.
Kozmopolitska Hrvatska
Nova srednja klasa zalaže se za “kozmopolitsku Hrvatsku” i neograničeno neselektivno useljavanje stranaca, a stara priželjkuje povratak dijaspore i novi procvat hrvatskog identiteta. Razvoj situacije u cijeloj EU nedvojbeno ide na ruku prvima. Nijemci, kao predvodnici EU, rezoniraju otprilike ovako: ako smo mi izgubili nacionalni identitet, zašto bi ga Hrvati zadržali? Stoga od EU ne treba očekivati veliku zabrinutost za identitetska pitanja. A kakva je situacija, najbolje pokazuju novi podaci njemačkoga saveznog ureda za migracije koji nam kažu da se iseljavanje iz Hrvatske nastavlja intenzitetom kao u razdoblju prije pandemije. K tome, DZS pokazuje da je rodnost najniža otkako se vode suvremene statistike. Paralelno pak teče proces useljavanja stranih državljana u Hrvatsku kakav u novijoj hrvatskoj povijesti nije zapamćen. Osim stranih radnika i migranata, pristižu i bogati europski umirovljenici. Od deset nekretnina prodanih u Zagrebu i priobalju u protekle dvije godine, sedam su kupili stranci. Uz takve trendove, do sredine stoljeća u Hrvatskoj će živjeti 40 posto stranaca. Kontinentalna Hrvatska postajat će sve pustija, a svaki drugi Hrvat živjet će u Zagrebu. Takva neravnomjerna raspodjela pučanstva učinit će tri četvrtine Hrvatske gospodarski, biološki i kulturno “spaljenom zemljom”. Naglo uvučeno u globalizacijske procese, hrvatsko je društvo postalo još ranjivije nego 1990-ih. Čak i ako ostvari bilo kakav kratkoročan ekonomski napredak i korist od globalizacije i integracija, cijenu će platiti onim najvrjednijim, iseljavanjem mlade populacije – kao suvremenim “dankom u krvi”. Danas se pokazuje da hrvatska država nije ispunila glavni cilj postojanja: nije osigurala opstanak svojih građana. A nijedan narod koji je imao stopu fertiliteta i razinu iseljavanja kao što ga sad ima Hrvatska nije opstao. Cilj postmodernizma i globalizma, s druge strane, jest to da pojedinci u svojim nacionalnim državama osjećaju kako nije ostalo ništa što bi bilo vrijedno borbe. U takvom svjetonazoru pojedinac se nigdje ne treba osjećati vezan jer su potrebe kapitala takve da jednog te istog radnika jedan dan trebaju u Osijeku, a drugi u Berlinu. Cilj je da pojedinac nigdje ne pusti “korijenje”, nego da u svakom trenutku bude mobilan, ali i zamjenjiv. Na djelu je proces kojemu je cilj oslabiti države povijesnih naroda da se ne bi mogle same brinuti o svom prostoru i ljudima.
Jezgra EU pak drži se pravila: čemu demografske mjere kad možemo dobro živjeti i od tuđe nesreće. Primjerice, Njemačka će zbog rata u Ukrajini nadomjestiti svoje demografske potrebe za idućih pet godina. Istovremeno se demografija koristi za rješavanja nekih “nerješivih” političkih pitanja, primjerice u BiH. Protok vremena i ovakvi demografski trendovi dovest će do toga da sredinom stoljeća Hrvata u BiH u znatnijem broju više neće biti, pa će tako zapravo demografija riješiti hrvatsko pitanje u BiH.
Poigravanje identitetom
Male nacije ne mogu se poigravati nacionalnim identitetom u globaliziranom svijetu niti očekivati od jezgre EU zaštitu svoga nacionalnog identiteta, koji se zbog procesa iseljavanja i useljavanja upravo raspada. Svi procesi usmjereni su na pretvaranje hrvatskog etničkog identiteta u (zapadni) građanski koncept nacije. Zapadu takav koncept odgovara zbog njegove kolonizatorske prošlosti, ali Hrvatima ne odgovara jer niti su koga kolonizirali niti su brojčano veliki i kulturno dominantni da bi doseljenike mogli asimilirati. Uostalom, ni Njemačka ne prima bilo koga. U posljednjih deset godina trećina svih useljenih u Njemačku visoko je obrazovana. Istovremeno, u Hrvatsku se doselilo manje od 1 posto visokoobrazovanih. Stoga, prije neselektivnoga stihijskog useljavanja, potrebno je makar pokušati privući staru hrvatsku dijasporu modelima kakve su primijenili Irska i Izrael, a pri paralelnom useljavanju voditi se načelima obrazovnih kvalifikacija.
