Monumentalna brončana skulptura prvoga bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića, koja je nakon brojnih peripetija 29. kolovoza ove godine postavljena pokraj zgrade Predsjedništva BiH, postat će vrlo brzo jedan od najprepoznatljivijih simbola Sarajeva, no taj 25-tonski spomenik ponajmanje je postavljen zato da bi svojom ljepotom krasio glavni grad Bosne i Hercegovine. Bošnjačka politika namijenila je moćnom srednjovjekovnom vladaru kudikamo veću ulogu – Tvrtko I., koji je od 1353. do 1377. bio bosanski ban, a od tada do 1391. vladao je kao kralj, trebao bi biti simbol "višestoljetne opstojnosti države Bosne i Hercegovine i potvrda njezina kontinuiteta i suvereniteta".
Znakovita simbolika
Upravo zato sarajevski kipar Stijepo Gavrić prikazao je Tvrtka kao snažnu figuru koja za pasom ima mač, a u lijevoj ruci štit s ljiljanima, što simbolizira spremnost na borbu i obranu države, ali i šalje poruku o jakoj vlasti. I to o središnjoj, unitarnoj vlasti. Podignuta desna ruka s otvorenom šakom, koja asocira na motive sa stećaka, istodobno i pozdravlja i zaustavlja. Spomenik je posve lišen kršćanskih simbola jer su naručiteljima očito bili nepoželjni, što i ne čudi kad se znaju svrha i glavni akteri podizanja spomenika baš u glavnom gradu Bosne i Hercegovine (Tuzla, koja se oduvijek dičila multietničnošću, podigla je svoj spomenik Tvrtku još 2017., ali taj nema simboličku važnost ovoga sarajevskoga). Izradu skulpture i postavljanje spomenika u središtu Sarajeva pokrenuo je, naime, bivši sarajevski gradonačelnik Abdulah Skaka (SDA), koji je prihvatio ideju, a sve je realizirala sadašnja gradonačelnica Benjamina Karić (SDP), koja ponavlja proturječnu tezu da je "kralj Tvrtko za Bosnu i Hercegovinu jedna od najznačajnijih figura i potvrda njenog državnog kontinuiteta i suvereniteta".
Kako u raspolućenoj državi BiH nema jedinstvenog stava gotovo ni o čemu, pa ni o prošlosti, kontroverzni je spomenik, posve očekivano, izazvao žestoke polemike i nove međunacionalne obračune između Bošnjaka i Srba (Hrvati se zasad drže po strani). Srpski političari, uobičajeno skloni mitskom tumačenju povijesti, tvrde da je Tvrtko I. zapravo srpski vladar te da Bošnjaci kradu srpski identitet i grubo prekrajaju povijest da bi "popunili rupe" u povijesti svoga naroda. Stoga je gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković obećao da će u svom gradu podići spomenik i banu Kulinu i Tvrtku I. radi "obrane istine i zahvalnosti koju srpski narod gaji prema svojim vladarima srednjeg vijeka". Šef srpskog entiteta u BiH Milorad Dodik napominje pak kako u vrijeme Tvrtka I. nije bilo muslimana u Bosni i da se "pojam Bosna odnosio na daleko manji teritorij, i to se ne može identificirati s današnjom Bosnom i Hercegovinom".
Pogrešna tumačenja
Čiji je Tvrtko I. Kotromanić i mogu li ga Srbi, Bošnjaci i Hrvati proglašavati ekskluzivno svojim, upitali smo istaknutog zagrebačkog povjesničara i sveučilišnog profesora Nevena Budaka.
– Najprije treba upozoriti da današnje nacionalne podjele ne možemo prenositi u srednji vijek, jer u to vrijeme nisu postojale. Ljudi su tada imali druge vrste identiteta, prije svega vjerski i osjećaj pripadnost nekoj lokalnoj, a onda i široj političkoj zajednici utjelovljenoj u liku vladara ili kakvog velikaša. Ono što nama u ono vrijeme izgleda kao etnički identitet zapravo je politički, a i taj su imali samo pripadnici plemstva i svećenstva. Kralj neke zemlje nije čak ni trebao potjecati iz roda koji bi imao takav politički identitet ili se mogao legitimirati samo djelomičnom obiteljskom vezom s dinastijom koja je vladala prije njega. Anžuvinci su, recimo, bili francuskog podrijetla, ali su vladali južnom Italijom i Ugarskom, pa čak i Poljskom. U nastojanju da dođu na ugarsko-hrvatsko prijestolje pozivali su se na srodstvo s ugarskom dinastijom Arpadovića, ali nitko ih zbog toga nije smatrao Ugrima – napominje profesor Budak i objašnjava:
– Tvrtko je bio bosanski vladar, isprva ban, a potom i kralj, koji se iz te pozicije proglasio za srpskoga kralja, a neposredno prije smrti i za hrvatskog. Srbijom nije nikada vladao, ali jest dijelovima Hrvatske i Dalmacije. No zapravo je bio samo bosanski kralj iz bosanske dinastije Kotromanića. Svojim je djelovanjem najviše obilježio Bosnu i logično je da mu se podiže spomenik u Sarajevu, što se moglo učiniti već odavno. On je dio hrvatske povijesti, ali nije hrvatski vladar. Danas pripada svim narodima koji žive u Bosni i Hercegovini i nitko ga ne može proglasiti ekskluzivno svojim – kategoričan je Budak, vodeći stručnjak za srednji vijek.
No ključno je pitanje zašto se u Sarajevu u ovome trenutku uopće postavlja jedan takav spomenik. Budak nema nikakvih dvojbi:
– Postavljanje spomenika uvijek je politički čin, kao i nepostavljanje. Na taj se način upravlja povijesnim sjećanjem kako to odgovara vlastima. Da su se vlasti u BiH sjetile postaviti spomenik u Sarajevu u vrijeme Jugoslavije, nitko danas ne bi pitao zašto je spomenik baš tamo. Međutim, kao što znamo, podizanje spomenika kraljevima nije bilo popularno u prošlom režimu. Tomislav je bio iznimka jer su mu okolnosti išle na ruku, a mogao se iskoristiti kao zagovornik bratstva i jedinstva, pri čemu se ujedno učinio ustupak hrvatskim nacionalnim osjećajima – podsjeća profesor Budak i ocjenjuje: – Tvrtko je za vlasti u Sarajevu danas očito simbol unitarne Bosne s jakom centralnom vlašću. Ne znam bi li u tom smislu uopće spominjali Hercegovinu.
S druge strane, Budak ne vidi kako bi srpsko svojatanje Tvrtka I. Kotromanića moglo poslužiti Srbima u BiH u nastojanju da se što više osamostale. U nekoj drugoj situaciji mogao bi poslužiti i kao simbol jedinstvene države BiH i Hrvatske, kao što je već jednom poslužio, kaže profesor i dodaje kako "nije teško manipulirati poviješću ako vam nije stalo do znanstvenih dokaza".
Izgradnja identiteta
S obzirom na to da Bošnjaci kao narod još uvijek izgrađuju svoj nacionalni identitet, upitali smo Budaka može li se postavljanje spomenika Tvrtku I. staviti i u taj kontekst.
– Svakako – slaže se profesor riječkoga Filozofskog fakulteta i objašnjava: – Hrvati i Srbi prvi su među južnoslavenskim nacijama izgradili svoje nacionalne identitete temeljene na povijesnim narativima. Drugima se prilika za to pružila kasnije, nekima i znatno kasnije. Bošnjaci su došli zadnji na red i posljednjih tridesetak godina na tome intenzivno rade. To je njihovo pravo. Naravno, s time imaju više problema od ostalih, jer je promjenom vjere došlo do ozbiljnog diskontinuiteta u priči koja bi htjela teći neprekidno od srednjeg vijeka do danas. Zato je za njih važno inzistirati na konstruiranom kontinuitetu državnosti, a ne na nacionalnom i konfesionalnom identitetu, kao u slučaju Hrvata i Srba. Zbog toga je Tvrtko kao simbol državnosti važan Sarajevu.
