“Nemamo se pravo braniti i vaditi, imaju pravo Grahovska i Glamočka brigada, ali mi kao država i kao vojska nemamo pravo. Je li nam se to dogodilo? Jest. Jesmo li znali da prikupljaju snage? Jesmo. Jesmo li znali kakva je njihova vatrena moć? Jesmo. Zašto nismo spriječili prodor u Grahovo i dalje prema Kninu? Ništa nas ne može izvući. Mi smo bili dužni spriječiti prodor ustaša s našeg teritorija u Knin. Tu nema nikakve rasprave, ništa nas nije opravdalo niti nas može opravdati”. Ovo je citat sa zatvorene sjednice Skupštine Republike Srpske 6. kolovoza 1995. godine tadašnjeg čelnika Radovana Karadžića, koji je poslije osuđen na doživotni zatvor zbog ratnih zločina, piše Večernji list BiH.
Milošević razočaran
Dan nakon hrvatske vojno-redarstvene operacije “Oluja” kojom su oslobođeni Krajina i Knin te je deblokirana bihaćka regija, na srpskoj strani tražilo se bilo što kako bi se javnost djelomično umirila za “pad Krajine” i smanjilo nezadovoljstvo vlastima u Kninu, Palama i Beogradu. Već tada Karadžić je, a što je vidljivo u transkriptima objavljenima na suđenju protiv njega u Haagu, najavio kako će se učiniti sve da se pokuša vratiti izgubljene pozicije. Za razliku od njega, Slobodan Milošević nije bio tako entuzijastičan, o čemu je govorio na sjednici Vrhovnog vijeća obrane 5. kolovoza 1995. No, nedugo nakon toga započelo je okupljanje razbijene krajiške vojske sa snagama bosanskohercegovačkih Srba te specijalcima iz Srbije. Pripremali su plan kojim bi se najbrže moglo stići nadomak Knina, a to je na potezu prema Grahovu, čijim su, zapravo, zauzimanjem hrvatske snage u operaciji “Ljeto ‘95.” napravile ključni korak u stavljanju cijelog tog okupiranog teritorija pod poluokruženje jer je izgubljena najvažnija cestovna veza. Akcija je povjerena osobno zapovjedniku Vojske RS-a Ratku Mladiću, ratnome zločincu koji se upravo “dokazao” srebreničkim masakrom. Tako je u noći s 12. na 13. kolovoza 1995. počela velika protuofenziva srpskih snaga kako bi pokušale stvoriti uvjete da se ponovno krene prema Kninu, odnosno oslobođenim hrvatskim teritorijima u Oluji. Već u prvome koraku ove protuofenzive bilo je zamišljeno ponovno osvajanje Bosanskog Grahova i presijecanje komunikacije prema Kninu. A to je podrazumijevalo ponajprije osvajanje prijevoja Derale, koji se još naziva “vrata Knina”. Riječ je o iznimno važnome planinskome prijevoju na 965 metara visine na planini Dinari koji povezuje Grahovo i Knin. Srpska strana imala je vrlo ambiciozne planove da u slučaju uspjeha prve faze operacije ponovno krene Livanjskim poljem te stvori uvjete za ponovno zauzimanje Knina. Ta je operacija trajala tri dana, a zapravo je modifikacija one ranije “Vaganj ‘95.”, kada se pokušalo preduhitriti hrvatske snage s Olujom. Očito je važan element bio i da je većina elitnih hrvatskih gardijskih postrojbi bila na odmoru nakon Oluje. O silini toga udara najbolje govore podaci o broju angažiranih postrojbi. Imale su snažne topničke snage, nekoliko desetaka oklopnih vozila, bile su ubačene diverzantske postrojbe i sve to uz potporu zrakoplovstva, gdje su u naletima dvaju borbenih zrakoplova tukli topničke položaje hrvatskih snaga. Na najsnažnijem udaru u ranim jutarnjim satima 13. kolovoza našla se kota Vidovića glava na kojoj su bili raspoređeni pripadnici 141. brigade HV-a kojom je u tom trenutku zapovijedao Damir Vladušić, koji se, prisjećajući se svoja 23 poginula suborca, podsjetio na dramatičnu bitku prsa o prsa. Nakon topničke kanonade uslijedio je juriš srpskih pješačkih snaga. Ali i žestok otpor. “Odsječeni smo, nitko nam ne može pomoći, prepušteni smo sami sebi, moramo pokušati odbiti napad. Odjekuju pucnjevi, rafali, sijevaju eksplozije bombi i zolja. Držimo se, ne damo se, cijev puške prati ti pogled. Štedeći streljivo moraš pucati brže i preciznije kratkim rafalima 2-3 metka. Nemam strah od smrti, samo šok od bezizlazne zbilje, nakon petnaestak minuta prvi poginuli, ranjeni. I sam sam teže ranjen, skinuo me snajper s tridesetak metara...”, opisao je Vladušić. Uspio je spasiti svoje vojnike na pričuvni položaj, gdje je ponovno došlo do sukoba sa srpskim diverzantskim skupinama.
Put k Daytonu
Uz Vidovića glavu, proboj su srpske snage pokušale i na lokacije Biljeg, Cigelj i Begovac na prometnici Drvar - Grahovo. Nakon srpskog napada, jedna interventna skupina hrvatskih vojnika kreće prema položajima Cigelj i Biljeg, ali nailazi na ubačenu diverzantsku skupinu, gdje u izravnom okršaju pogibaju trojica vojnika, od kojih je jedan zapovjednik satnije, a više vojnika je ranjeno. Uz nadljudske napore odsječene postrojbe Hrvatske vojske uspijevaju očuvati položaje čitav dan i pol. Tek sutradan, 14. kolovoza, u pomoć 141. brigadi dolazi jedna satnija 7. gardijske brigade iz Varaždina i vraća dio izgubljenih položaja. Istodobno, pripadnici 4. gardijske brigade iz Splita presijecaju komunikaciju prema Drvaru, čime zadaju konačni udarac srpskim snagama. Sve to je učinjeno samo uz pomoć nekolicine tenkova te pričuvama Hrvatske vojske koja se pokazala daleko bolje uvježbanom i motiviranijom. Poručnik Tonči Jelavić, pripadnik 1. satnije 1. bojne 141. brigade, naveo je kako je ovo bio jedini pravi protuudar srpskih snaga nakon operacije “Oluja”. Pobjeda Hrvatske vojske u ovoj, jednoj od najtežih bitaka, otvorila je vrata prema Drvaru, Mrkonjić Gradu... te je definitivno zauvijek izbrisala planove o obnovi SAO Krajine. S druge pak strane, nastavkom operacija “Maestral”, odnosno “Južni potez”, kojim se prišlo na tek 20-ak kilometara nadomak Banje Luke, označen je i kraj rata u Bosni i Hercegovini te dovođenje srpske strane za pregovarački stol te potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma.•
