Pomorstvo, trgovina, diplomacija, a može i obrnutim redom, stoljećima su slovili za nosive stupove Dubrovačke republike. Republika je nestala prije više od dva stoljeća u Napoleonovim pohodima, međutim uspomene u Dubrovačkom primorju na snažne trgovačke veze s Bosnom i Hercegovinom još žive, piše Večernji list BiH.
Otvaranje ‘pazara’
Niko Lobrović nastanjen u Grgurićima kod Slanog voli istaknuti da je iz Majkova, sela iznad Slanog, koje kako gospar Niko sjetno kaže “danas ima 124 stanovnika i 150 žarulja javne rasvjete”. A nekada, Majkovi su bili središte tog dijela Primorja, a najčuveniji trgovci njegov djed Rokan i sin mu Mihat. “Pazare su oni po Bosni otvarali, pazare”, tvrdi gospar Niko vadeći stare kronike i novija izdanja koja pišu o čuvenim trgovcima među kojima su Lobrovići bili na posebnom glasu, a zatim objašnjava: “Otvoriti ‘pazar’ bila je posebna čast. Nije tada bilo burze da se znaju cijene pa je onaj tko otvara ‘pazar’ određivao cijenu žive stoke i ostalog čime se trgovalo. Trebalo je za to umijeća jer se moralo biti umjeren i odmjeren, trebao je ‘udariti’ cijenu da zarade i seljak i trgovac! Čim bi se čulo da su za ‘pazarne’ dane stigli Rokan ili Mihat, znalo se da će oni ‘pazar’ otvoriti, ‘baciti’ cijenu i volu i ovnu…”, s ponosom ističe gospar Niko, te dodaje da su Lobrovići, kasnije prozvani Rokanovići, s mesom opskrbljivali ne samo Primorje, nego i otoke. Niko podastire i knjigu o prezimenima Dubrovačkog primorja u kojoj Lobrovići – Rokanovići, zbog predaja o trgovačkom umijeću, zauzimaju čak dva lista. Pažnju nam privlači podatak da se trgovalo i svinjama na zanimljiv način. Svinje težine 30 do 40 kilograma kupovale su se oko Banje Luke, obično 300 do 400 komada i gonile prema Hercegovini i Primorju. Prodaja je započinjala od Mostara, a završavala u Majkovima. Na tom dugom putu svinje su znale “obiti” papke što se rješavalo posebno izrađenom oblogom od svinjske ili ovčje kože koja bi se navlačila na nogu pa su tako i bolesne životinje nastavljale put bez zastoja.
Trgovačko umijeće
U biti trgovci su više vremena provodili na putu kroz Bosnu i Hercegovinu nego kući. “Najduže vrijeme da nisu dolazili kući bilo je 14 mjeseci. Kupovali su tamo gdje ima, preprodavali tamo gdje nema. U jesen se samo u Majkovima prodavalo po 60 brava za soljenje. Stoka: krave, ovce, koze, krmače, pa i košnice pčela davale su se na “napolicu”. Glavnica je uvijek bila Rokanova, a proizvodnja i priplod išli bi po pola. Trgovalo se voskom, maslinovim uljem, soli, ribom”, kaže nam gospar Niko. Lobrovići su u Brsečinama imali svoju mesnicu. Primat im nije mogao ugroziti ni kasniji uvoz stoke preko Trsta jer se držalo da je meso iz BiH kvalitetnije. Ostalo je upamćeno da se Mihat Lobrović “manuo” trgovine čim je prvi vlak prošao kroz Popovo polje. Kazao je: “Sad se svaka baba može baviti trgovinom” i povukao u mirovinu. Jedno vrijeme trgovali su njegovi nasljednici, ali nije to više bilo to”, kaže nostalgični Niko. Zanimljivo, Lobrovići nisu imali problema ni s hajducima, a ni s Turcima.
Hajducima bi plaćali račune za hranu i piće po hanovima, a s Turcima je bilo još lakše. “Turci su na Loznici iznad Slanog, naplaćivali đumruk (carinu). Kad se pojavi karavana Turčin bi gledajući preko šišane (puška kremanjača op. a.) podviknuo – “tko ide?”. Čim bi se čulo “Rokan”, odgovor bi bio “prolazi”. Bili su podmitljivi, a Rokan je s njima “sređivao račune u četiri oka”, ponosan na trgovačko umijeće svojih predaka ističe gospar Niko koji je mirovinu zaradio kao ugostitelj. •
