Osim sjekire, motike, capina i nekih drugih alatki za poljoprivredu i šumarstvo, život je, u ne tako davna vremena bio nezamisliv bez, recimo, željezne ploče na koju su školarci pisali zadaće ili cveka, malih željeznih klinova koji su prije gumenog đona, čuvali kožu cipela i čizama da se brzo ne podere. I još samo jedan detalj. Mladić koji nije znao potkovati jaje, a to je bio vrhunac kovačkog umijeća, nije se mogao oženiti.
Radi tek poneka
Danas se kreševski momci žene, a da ih nitko ne pita znaju li potkovati jaje, a predmeti koji su se ne tako davno kovali ručno u brojnim kovačnicama na području Kreševa već godinama skupljaju samo prašinu. Najviše kovača bilo je u selima Kojsina i Vranci.
Danas radi tek poneka kovačnica, a jedan od onih koji još njeguju i vole ovaj stari zanat po kojemu je Kreševo bilo poznato, Pero Kraljević iz Kojsine, svoju je šupu pretvorio u muzej predmeta iskovanih u Kreševu.
“Sve su to predmeti s ovog područja koji su nekad imali i svoju uporabnu vrijednost“, kaže nam vlasnik zbirke koja ima više od pedeset eksponata.
Među njima nalazi se i željezna ploča na kojoj se nekad pralo rublje, perilica koja se nikad nije kvarila, kažu u šali kreševski kovači, već spomenuta ploča za pisanje, cveke za vojničke čizme i cipele te još mnogo drugih različitih predmeta koje su kovali kreševski kovači. Većina kovačnica u današnje vrijeme je nažalost utihnula.
Mladi ne žele učiti
Stari kovači rade tek ponešto, koliko im drugi traže, a mladih nema jer volje za izučavanjem ovog obrta među mladim Kreševljacima nema.
“Ja sam kovač već četrdeset godina. Znanje kao i opremu iz kovačnice naslijedio sam od oca. Ovo je lijep i zanimljiv posao i ja ne mogu zamisliti da bih mogao raditi nešto drugo“, kaže Ivan Ivičević iz naselja Polje. Ivan dodaje kako mu nije jasno zašto mladi danas ne žele učiti ovaj zanat od kojeg se nekad moglo lijepo živjeti.
Danas bi mogao poslužiti za dodatnu zaradu, ali mladi Kreševa nisu ni za to zainteresirani.
Tajna zanata
“Kad mi umremo, neće više biti ni kovača u Kreševu, a to je šteta. Naše će kovačnice u muzej“, kaže Ivan Ivičević. Iz čiste ljubavi prema poslu, Ivan je iskovao sjekiru tešku 46 kilograma, dvadeset puta težu od uobičajene.
Ponosno nam je pokazao, nadajući se ipak da će se naći netko koga bi, kao što je otac njega, poučio tajnama obrta starih kreševskih kovača. Posljednji je trenutak da se ovaj zanat spasi od izumiranja.
