Vikend su obilježile noći u kojima se iščekivao pobjednik finala Lige prvaka u Cardiffu i izbora u Hrvatskoj. Bilo je puno onih koji su slavili. Osobito timovi Luke Modrića i Milana Bandića. Modrić je drugi put za redom osvojio Ligu prvaka, a Bandić šesti put Zagreb. Obojici je Hercegovina bila presudna za uspjeh. Jedan je u nju došao na prisilan rad, a drugi ju je zbog neimaštine prisilno napustio.
Modrić je, kao “višak” za hrvatske klubove, 2003. poslan na posudbu u mostarski Zrinjski. Krhki mladić odigrao je maestralno sezonu u surovoj bh. ligi. Tu se prekalio, proglašen je najboljim i bio spreman za najveće izazove. Bandićev put je suprotan. Za njega kao dječaka nije bilo budućnosti u rodnoj Hercegovini. On je iz nje mogao ponijeti samo siromaštvo i radne navike. Upravo radom i upornošću postigao je rezultat kakav će rijetko tko ponoviti.
Teško je procijeniti bi li Modrić uspio da nije došao na privremeni rad u Hercegovinu ili Bandić da je u njoj ostao. Još je teže pretpostaviti kako bi danas Modrić prošao u Premijer ligi BiH koja je višestruko slabija od Španjolske. Kao što je teško pretpostaviti bi li Bandić pobijedio kada bi se natjecao na izborima u svojim rodnim Grudama. Koje su 50 puta manje od njegova Zagreba.
Za uspjeh u dijaspori nema bolje škole od hercegovačke i bosanske. Osobito ako ste je “završavali” prije nekoliko desetljeća. Tada je siromaštvo bilo najveći motivator za uspješnost. Znali su došljaci da često moraju biti dvostruko bolji kako bi bili ravnopravni s onima koje život mazi. I koji imaju svoje zaštitnike.
Dug je popis uspješnih Hercegovaca i Bosanaca u svijetu. Nažalost, kada bi se svi oni vratili u BiH, teško da bi popravili stanje u gospodarstvu, politici, sportu... Jer, potreban je ambijent za vrhunsku nadgradnju. Okvir kojim je omeđeno bh. društvo destimulira i limitira. Umjesto najboljih pozicije su zauzeli “podobni” i nesposobni. A i one genijalce društvo brzo pretvara u činovnike. U politici su uspostavljena takva pravila u kojima je umjesto izbora prebrojavanje naroda. Ne biraju se najuspješniji, već nacionalni kolektivitet. Čim nije tako, počinje otimačina onih drugih čije su posljedice Hrvati u BiH više puta osjetili na svojoj koži. To samo po sebi stvara nepovjerenje i guši natjecanje.
U takvom obeshrabrujućem ambijentu teško bi Milan Bandić pobijedio na bh. izborima, baš kao što je upitno bi li Modrić bio najbolji u Premijer ligi BiH. Sposobnost nije kriterij za pobjedu. Njihovi mladalački ili stvaralački zanosi nestali bi u surovom bh. ambijentu koji motivira prosječnost, isključivost, mržnju... Gdje je “veza” najveća referenca. Mnogi koji su iz BiH otišli uspjeli su u drugim zemljama jer su se natjecali u uređenim, zdravim društvima u kojima se poštuju pravila tržišnog, političkog, sportskog i svakog drugog natjecanja. Zagreb i Madrid desetljećima tako funkcioniraju i zato su u njima uspjeli hercegovački “gastarbajteri”.
