Svijet nije pošten, nikad nije ni bio, komentirao je kolega iz Bruxellesa dodjeljivanje statusa kandidata za ulazak u EU Ukrajini i Moldaviji i hladnu odbijenicu BiH. Kao da je BiH globalni status ratne žrtve politički kapitalizirala jednim Oscarom (zasluženim) u kategoriji filma na stranom jeziku i jednim trećim mjestom na Eurosongu. Ukrajincima zasad ide puno bolje. Osim osvajanja Eurosonga (sudeći prema kvaliteti ukrajinske kinematografije, na Oscar će se načekati), pošlo im je za rukom u samo četiri mjeseca ono što mnogim zemljama nije desetljećima. Primjerice, Turskoj koja je članica Vijeća Europe od 1949. godine, Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) od 1961., a Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) od 1973., status kandidata za članstvo u Europskoj uniji službeno je priznat tek 1999. godine. Danas, 23 godine kasnije, ulazak Turske u punopravno članstvo EU na razini je fikcije. S aspekta vladavine prava i demokratskog standarda, dobrim dijelom opravdano. Slična je perspektiva i sa zemljama koje su već započele pregovore o pridruživanju ili imaju status kandidata, poput Sjeverne Makedonije, Albanije, Srbije i Crne Gore. Bivši predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker izjavio je 2016., dok se još taložila prašina majdanske revolucije, da će trebati najmanje 20 do 25 godina da se Ukrajina pridruži EU. Godinu kasnije stupio je na snagu sporazum o pridruživanju, pa je nešto optimističniji od Junckera bio tadašnji predsjednik Ukrajine Petro Porošenko koji je izjavio da bi se Ukrajina mogla pridružiti EU do 2030. Dakako, bez ikakve primisli na brutalnu rusku agresiju, koja je u očima javnosti ispala veliki poguranac Ukrajini na putu eurointegracija. Ali i više od toga. Iako je Putin prije tjedan dana izjavio da nema ništa protiv ukrajinskog približavanja EU, ruski dužnosnici i analitičari tvrde da tome nije baš tako.
Jasno je da se radi o političkoj, a ne procesno-birokratskoj odluci, na kakve smo navikli u Bruxellesu i Strasbourgu. Ukrajinsko dobivanje statusa kandidata za ulazak u EU, New York Times je nazvao korakom koji se do prije tjedan dana činio nemogućim. Što se tiče samog ulaska Ukrajine u EU, realno je vjerovati Junckerovu predviđanju. Pa ipak, odluka Bruxellesa u ovome trenutku snažna je poruka solidarnosti s Kijevom i opomena Moskvi. Pitanje je samo zašto je takva odluka izostala u slučaju BiH. Kada je “happy hour”, kako kaže predsjednik Milanović, jeftino piju svi, a ne samo neki. Ako je u pitanju solidarnost sa žrtvom brutalne agresije i tu su na snazi dvostruka mjerila. Ako se takvo što uopće i može mjeriti, BiH je bila veći stradalnik od Ukrajine. U odnosu na veličinu teritorija i broj stanovnika, ratna razaranja naseljenih područja i infrastrukture, broj ubijenih i protjeranih građana BiH znatno premašuje ukrajinska stradanja. I BiH je protiv sebe imala triput većeg, snažnijeg i naoružanijeg neprijatelja. UN je pokolj u Srebrenici okarakterizirao kao genocid, jedini na području Europe nakon Drugog svjetskog rata, što za Ukrajinu tek treba utvrditi. Osim toga, što je danas najvažnije, BiH je i dalje bure baruta, poprište sukobljavanja geopolitičkih interesa Rusije i Zapada, područje konstantnog i opasnog hibridnog djelovanja, što u Moskvi nimalo uvijeno priznaju. Na našu žalost, jer Bosna i Hercegovina je i hrvatsko pitanje, prilika je propuštena, a nepravda učinjena. S aspekta građana EU, političke elite propustile su učiniti još nešto. Sveobuhvatne sankcije Rusiji, uključujući i embargo na rusku naftu, prema svemu sudeći, zasad više štete nanose europskom gospodarstvu nego agresoru. Pružanje pomoći žrtvi rata u bilo kojem obliku – političkom, vojnom, financijskom i humanitarnom - neupitno je. Uostalom, solidarnost je u samim temeljima postojanja Europske unije. Međutim, Europljanima Ursula von der Leyen, Scholz i Macron, kao ni Plenković Hrvatima, nisu objasnili da ćemo se zbog solidariziranja s Ukrajincima morati odreći vlastitog standarda. To se, naime, već sada događa. Totalni ekonomski rat protiv Rusije, kojim nastojimo pomoći Ukrajini, dovodi nas do materijalnog odricanja. Ništa sporno – to je u konačnici stvar civilizacijskog dosega i u skladu s kršćanskim naukom na koji se često volimo pozivati. Međutim, to političari trebaju jasno reći.
