U Sarajevu je opet gorio plamen. Srećom, ne onaj ratni, nego olimpijski, kojeg se mnogi današnji naraštaji i ne sjećaju. Gradovi Sarajevo (bošnjačko) i Istočno Sarajevo (srpsko) bili su protekloga tjedna uspješni domaćini Europskog olimpijskog festivala mladih (EYOF).
Naravno, po značaju i opsegu riječ je o sportskom događaju koji se ne može uspoređivati s “pravom” Olimpijadom, ali podatak da je u BiH došlo više od 900 sportaša iz 46 zemalja, koji su se natjecali u osam zimskih sportova, pokazuje kako je to bio ipak velik sportski događaj. Za daytonsku BiH EYOF je, pak, bio organizacijski osjetljiviji od Olimpijade iz 1984. Najveći je to sportski i uopće društveni događaj organiziran u BiH nakon rata, a ujedno i prvi koji su zajednički i bez ikakvih trzavica organizirala dva grada koja dijeli međuentitetska granica. Situacija u kojoj danas imamo Sarajevo i Istočno Sarajevo izravna je posljedica rata. To je jedno od kompromisnih, mnogi će reći i apsurdnih, daytonskih rješenja. Nevidljiva, ali itekako primjetna granica između Federacije BiH i R. Srpske prolazi gradskim četvrtima, “siječe” ulice, a na nekoliko mjesta i zgrade. Između entiteta podijeljene su i olimpijske planine pa samim tim i sportska borilišta na kojima su se prije 35 godina dijelila odličja. Jahorina je pripala RS-u, Bjelašnica i Igman FBiH, dok je Trebević podijeljen “napola”.
Izuzmu li se prve poslijeratne godine, dva Sarajeva uglavnom žive bez međusobnih problema. Incidenata nema, ali ni suradnje koja bi u normalnim okolnostima bila logična između susjednih gradova. EYOF je prvi ozbiljan zajednički projekt iza kojeg su stale ne samo lokalne vlasti nego i političari “s vrha”. Baš u jeku svađa i tenzija o uspostavi vlasti nakon izbora i vatrene kampanje, političari u BiH u duhu olimpizma pokazali su kako znaju i surađivati.
Za bh. uvjete nadrealno je izgledala slika Milorada Dodika kako u ulozi predsjedatelja Predsjedništva BiH na prepunom stadionu Koševo otvara EYOF. Poznat po britku jeziku, Dodik je državnički prešao preko salve zvižduka koji su mu upućeni s tribina i održao govor kojem ni njegovi dežurni kritičari u Sarajevu nisu imali što prigovoriti. I kada se očekivalo da će bh. političari iskoristiti EYOF za nova prepucavanja, dogodilo se – suprotno. Ni jedne riječi, izjave ili provokacije koja bi kontaminirala naporan rad organizatora ovog događaja. Naivno bi bilo vjerovati kako jedna manifestacija može promijeniti paradigmu bh. društva ili riješiti brojne međunacionalne i političke probleme. Pred BiH je težak put pronalaska zajedničkih ciljeva, vrijednosti i interesa koji tu zemlju i društvo mogu držati na okupu. EYOF je samo znak ili primjer da i u BiH može biti drukčije, bolje. Samo kada se igra otvoreno, sportski, bez nedopuštenih poteza, kršenja pravila i prava (drugih). Nažalost, s ugašenim plamenom nestalo je i olimpijskog duha. Opet se susjedi, baš kao nekada, svađaju i dijele. Nastavljeno je natjecanje u širenju mržnje. Važno je sudjelovati iako svi znaju da neće nitko pobijediti.•
