Gotovo nezapaženo prošla je izjava predsjedatelja Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića u Bruxellesu o položaju Hrvata. Tim povodom s njim smo razgovarali o toj i drugim temama. Razgovor smo započeli njegovim procjenama o ulasku Bosne i Hercegovine u Europsku uniju.

Vaša izjava da bi BiH tek za 10 godina mogla postati članicom EU u dijelu javnosti je nazvana previše pesimističnom? Na temelju čega iznosite takvu procjenu?

Kazao sam da bi BiH za osam do deset godina trebala postati članicom EU, i vjerujem da je to realan okvir. Realan ako se budemo ponašali odgovorno, ako ne nastavimo praviti višegodišnje stanke i zastoje koji su nas doveli na začelje regionalne utrke zemalja pretendenata za članstvo u Uniji. Realno je planirati da ćemo kredibilnu aplikaciju podnijeti u ovoj godini, dobiti status kandidata tijekom 2013. i početi pregovore krajem te ili početkom 2014. Hrvatska je pregovarala skoro šest godina, a ratifikaciju će čekati godinu i pol. Nerealno je očekivati da će s nama stvari ići puno brže. Dakle, optimistična je prognoza članstva Bosne i Hercegovine u Europskoj uniji u 2020 godini, ona realnija je u 2022.

BiH očekuje pozitivne vijesti sa samita NATO-a u Chicagu. Može li eventualni referendum u RS-u o ovom pitanju, koji najavljuju entitetske vlasti, ugroziti priključenje zemlje NATO savezu?

Referendum s odlukama koje se odnose na cijelu bh. naciju može se organizirati samo na razini države. Naravno, zastupnici u Parlamentarnoj skupštini BiH koji dolaze iz RS-a mogu iskoristiti mehanizam entitetskog glasovanja i dovesti u pitanje sve, pa i pitanje članstva BiH u NATO. Ali ne vjerujem da će uraditi takvu stvar, bilo bi to zaista neozbiljno. Sudjelovati u donošenju odluka o pristupanju BiH NATO-u, biti dijelom tog višegodišnjeg procesa, a zatim sve zaustaviti na finalnoj odluci?! Zaista ne vjerujem da će to uraditi.

Kako su europski dužnosnici reagirali na pitanje hrvatske jednakopravnosti o kojoj je bilo riječi za vrijeme Vašeg posjeta institucijama EU?

Nije bilo posebnih reakcija europskih dužnosnika u vezi pitanja hrvatske jednakopravnosti. Pitanje pozicije Hrvata u BiH sam spominjao u kontekstu sporosti iznalaženja rješenja za implementaciju odluke Suda za ljudska prava po tužbi “Sejdić-Finci”. Kazao sam da ne želimo riješiti mali problem praveći pri tom veći. Riješiti problem “ostalih”, a ostaviti neriješen problem izbora hrvatskih predstavnika, izazvati još jednu frustraciju Hrvata u BiH. Nije bilo reakcija, ali i šutnja je komentar, mislim da su razumjeli naš problem.

Kako riješiti porast nezadovoljstva Hrvata u BiH, na koje ste i Vi otvoreno upozorili u Bruxellesu?

Za početak, donošenjem ustavnog amandmana koji će jamčiti izbor autentičnih hrvatskih predstavnika, a zatim kroz program koji će omogućiti, u dijelovima BiH u kojima Bošnjaci i Hrvati žive izmiješani, punu ravnopravnost naroda. Polovina Hrvata u BiH dijeli životni prostor i svakodnevni život s Bošnjacima, i ima mnogo primjera nepotrebne diskriminacije i pokušaja dominacije lokalno brojnije grupe: od nametanja simbola, grbova, neravnopravnosti pri zapošljavanju, dvije škole pod jednim krovom... Potrebno je kroz zakone osigurati proporcionalnu zastupljenost u državnim organima i institucijama. Zakon o proporcionalnoj zastupljenosti, koji je SDA predložila u državnom Parlamentu, su odbili srpski zastupnici, ali možemo sličan predložiti u federalnom Parlamentu. Također, trebamo implementirati zakon o nediskriminaciji koji je razradio obveze koje proizilaze iz Ustava BiH. Upravo o ovakvim pitanjima su razgovarali čelnici SDA i HDZ-a nedavno u Odžaku i odlučili se za dugoročnu, stratešku suradnju na uspostavljanju boljih odnosa među Hrvatima i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.

Europski parlament nedavno je usvojio rezoluciju u kojoj je pozvao na održavanje nove mirovne konferencije za BiH. Mislite li da je tako što moguće?

Političari bi trebali pokazivati stalni optimizam, bosanskohercegovački političari konstantan entuzijazam o pitanju promjene Ustava. Ali poslije iskustava s padom travanjskog paketa ustavnih promjena, s neuspjehom u Butmiru, sa sporošću rješavanja tužbe Sejdić-Finci, takav optimizam bi bio neutemeljen i neuvjerljiv.

Kako gledate na posljednja zbivanja unutar SDP-a i istup kolege Željka Komšića koji je praktično naznačio postojanje tektonskih raspuklina i može li se to odraziti na koaliciju sa SDA?

Da, jaz unutar SDP-a je bio skoro nevidljiv, a pokazao se dramatično dubokim. I nastavit će se produbljivati i može dovesti do raznovrsnih prestrojavanja unutar te partije, a zatim i unutar cijele političke scene. SDA će sigurno učiniti koliko je u njenoj moći da se koalicije očuvaju jer nam ne treba još jedna kriza u zemlji. Vidjet ćemo.

Iz SDP-a su vrlo kritični kada je u pitanju suradnja sa SDA na federalnoj razini. Kažu, teško je provoditi reforme s onima koje i same treba reformirati. Koliko ste Vi zadovoljni poslijeizbornom suradnjom sa SDP-om i ostalim strankama platforme?

Ministri u federalnoj Vladi koje je kandidirala SDA sigurno ne predstavljaju slabiji dio Vlade, mislim da je to čak solidniji, iskusniji dio tima. A što se tiče reformi, SDA sigurno neće biti za reforme koje vode unazad, recimo ka političkoj kontroli policije, pravosuđa, medija itd. Rano je za davanje ocjena o radu federalne Vlade, nadam se da će u periodu koji slijedi biti više učinka, jer brojke će neumoljivo pokazati njenu efikasnost. Očigledno, broj zaposlenih ne raste, plaće i mirovine ne rastu, izgradnja koridora Vc nije ubrzana itd.

Smatrate li da bi rekonstrukcija federalne Vlade i ulazak dva HDZ-a u entitetsku vlast pomogao da entitetska vlast bude stabilnija, a ukupna situacija relaksiranija?

Naravno da je bilo bolje imati HDZ-ove na svim razinama vlasti, jednu koherentnu koaliciju po cijeloj vertikali. Bio je to stav SDA od početka. Ali, odbijene su ponude da ovim strankama pripadnu četiri od pet pozicija koje pripadaju Hrvatima u federalnoj Vladi. Bojim se da je na polovini mandata kasno “raspakirati” postojeću federalnu koaliciju. U svakom slučaju, ukoliko Čović i Lagumdžija postignu dogovor, SDA neće imati ništa protiv da se vratimo njenom prijedlogu od prije godinu i pol.

Vanjska politika je u izravnoj nadležnosti Predsjedništva BiH i čini se kako je suradnja s hrvatskim predsjednikom Josipovićem na zavidnoj razini. Ipak, na razini Vijeća ministara nedavno smo svjedočili incidentu prilikom posjeta premijera Zorana Milanovića BiH?

Nepotreban diplomatski ispad. Osoben i stranačke ljutnje i inati ne bi smjeli nanositi štetu međudržavnim odnosima.

Kako gledate na inicijativu za ukidanje OHR-a ili njegovog izmještanja iz BiH o čemu će se navodno razgovarati i prigodom predstojećeg sastanka PIC-a?

Ukidanje OHR-a bi bila odveć rizična politička avantura. Potrebno ga je zadržati u BiH, makar u stanju koje može biti slično hibernaciji, do trenutka kada će reformski proces, napredak na europskom putu, općenito stanje u zemlji, jamčiti njenu stabilnost i sigurnost. Do trenutka kada ćemo reći – Daytonski mirovni sporazum je dao svoje, iscrpili smo sve njegove mogućnosti, Bosna i Hercegovina je sigurna zemlja, OHR nam više ne treba.

Vi ste došli u svojevrsni sukob s MVP-om zbog protokola posjeta turskog dopremijera nedavno. Je li to izdvojen incident ili tek uvod u borbu za ključnu ulogu u provedbi vanjske politike BiH između dvije državne institucije?

Nisam došao ni u kakav sukob, bilo je nekih neizravnih prigovora putem pojedinih medija. Predsjedništvo BiH vodi vanjsku politiku i članovi Predsjedništva imaju se pravo sastajati i razgovarati s kim hoće i koliko hoće, do momenta kada ti razgovori trebaju rezultirati dogovorima, memorandumima, stvaranjem obveza. I tako će to biti i s mojom inicijativom u odnosu na podršku Turske razvoju poljoprivrede u službi brže implementacije Aneksa VII Daytonskog sporazuma. Pokrenuo sam tu inicijativu, radit ću na njoj dok ne dobije jasnu fizionomiju, a zatim ću predložiti uključivanje nadležnih ministarstava i institucija na razini države i entiteta.

Dio srpske i hrvatske javnosti s oprezom gleda na snažniju tursku ulogu u regiji. Imaju li razloga za zabrinutost?

Mislim da nemaju, odnosno mislim da se radi o nekim atavističkim refleksima i bojaznima. Vrijeme otomanske Turske je odavno iza nas.

A angažman moderne Turske u Bosni i Hercegovini je za sada zaista dobronamjeran i s dobrim rezultatima. Svodi se na političku i ekonomsku podršku koja nije jednostrana, usmjerena samo na Bošnjake. Turska diplomacija je učinila mnogo na pomirenju Bošnjaka i Hrvata u ratnom vremenu, a predsjednik Gull se osobno angažirao na uspostavljanju boljih odnosa Beograda i Sarajeva. I projekt koji sam nedavno inicirao podrazumijeva podršku multietničnom povratku, reintegraciji...

Situacija u Mostaru u posljednje se vrijeme radikalizira, a postoji opasnost da se ne održe izbori. Koliko to remeti naznake popravljanja hrvatsko-bošnjačkog odnosa u BiH?

Upravo takvo pitanje sam postavio gradonačelniku Ljubi Bešliću i predsjedniku Gradskog vijeća Muratu Čoriću kada su me prije par dana posjetili povodom dolaska španjolskog kralja u Mostar. Upitao sam ih kakvi su odnosi Hrvata i Bošnjaka u Mostaru, normaliziraju li se? Obojica su mi rekli da su ti odnosi skoro normalizirani među običnim ljudima, da se život u Mostaru nanovo prožima, i da su ti odnosi svakim danom sve bolji. I to je najvažnije pitanje, najvažniji proces. Pomirenje naroda će omogućiti i političke dogovore. Nisam optimist kada su rokovi za dogovor o Statutu Grada Mostara u pitanju, ali sam optimist kada je u pitanju budućnost ovoga grada. Bit će to jedinstven grad. Imat će općine, kao što ih ima i Sarajevo, ali će biti jedinstven grad. Uz ovo, s obzirom na nedavnu bolnu prošlost, Statut će morati sadržati i druge mehanizme kojima se garantira ravnopravnost etničkih skupina i građana. Vrijeme će donijeti dalju normalizaciju stanja i odnosa, tako da sam uvjeren da će u dogledno vrijeme Mostarci s obje strane Neretve birati gradonačelnika prvenstveno po njegovim osobnim kvalitetama i menadžerskim sposobnostima, a manje po nacionalnoj i stranačkoj pripadnosti.

Čovjek kupio stan za 98.000 eura i sad ga prodaje za 275.000. Zagrepčanka: ‘Rekla sam da se treba sramiti’