Stvaranje novog “superkontinenta” moglo bi uroditi potpunim uništenjem ljudske rase i ostalih sisavaca. Ali za nekih 250 milijuna godina, stoji u novoj studiji objavljenoj u časopisu Nature Geoscience. U radu pod naslovom “Climate extremes likely to drive land mammal extinction during next supercontinent assembly” stoji kako će se klimatski ekstremi intenzivirati nakon što se kontinenti spoje u jedan superkontinent, Pangea Ultima, što bi se trebalo zbiti u dalekoj budućnosti. Prvi put je skupina znanstvenika sa Sveučilišta Bristol u Velikoj Britaniji, koja potpisuje taj rad, koristila superračunalo u stvaranju klimatskih modela daleke budućnosti.
Ovo svakako nije nova teorija, jednostavno i zato što se i prije govorilo o postojanju Pangee, superkontinenta, odnosno hipotetičnog kopna za koje se pretpostavlja da je obuhvaćalo kontinentalnu koru već od početka Zemljine povijesti. Smatra se da je Pangea bila razlomljena u dva superkontinenta, Lauraziju i Gondvanu, prije oko 300 milijuna godina, koji su se postupno dezintegrirali do današnjeg rasporeda kontinenata. No, samo stvaranje Pangee u tom scenariju vjerojatno je izazvalo masovno izumiranje uzrokovano promjenama u lokalnoj klimi i pristupu vodi uslijed spajanja kopna.
VEZANI ČLANCI:
Lidlova ponuda od ponedjeljka 02.10.
Tečaj €/kn: 7,53450
Zahvaljujući umjetnoj inteligenciji korak smo bliže rješavanju misterija vilinskih krugova
Živčani slom Nikole Tesle: 'Što sam doživio tijekom razdoblja te bolesti nadmašuje svaku vjeru'
U ovom slučaju znanstvenici predviđaju kako će novo spajanje kontinenata izazvati velike vrućine, sušu pa tako i klimu u kojoj čovjek i sisavci neće moći opstati ako ne evoluiraju da mogu izdržati nove trajne uvjete. Simulirani su temperatura, vjetar, kiša i trendovi vlažnosti za novi superkontinent te su korišteni modeli kretanja tektonskih ploča, kemije i biologije oceana kako bi se izračunale razine ugljičnog dioksida. Tvrde kako bi stvaranje Pangee Ultime dovelo do redovitijih vulkanskih erupcija pa onda i obogaćivanja atmosfere ugljičnim dioksidom te zagrijavanja planeta. Ali bi se i Sunce doimalo sjajnijim te bi od njega dolazilo više energije koja bi dodatno zagrijavala Zemlju.
Akademik Mirko Orlić koji je i hrvatski ugledni oceanograf drži kako je članak zanimljiv jer pokazuje da bi se tijekom sljedećih 250 milijuna godina Zemlja mogla toliko promijeniti da bi došlo do izumiranja sisavaca.
- Pri tom autori govore o tri promjene: o stvaranju superkontinenta (zbog čega bi se smanjilo ublažavajuće djelovanje oceana na visoke temperature zraka), o povećanoj emisiji Sunca (što doprinosi povećavanju temperatura) te o povećanoj koncentraciji ugljikovog dioksida (što dovodi do intenziviranja efekta staklenika te stoga također do povećavanja temperatura), kaže akademik Orlić. Nastavlja kako treba vjerovati u kvalitetu da su projekcije iz studije kvalitetne budući da su objavljene u vrhunskom znanstvenom časopisu.
- Pretpostavljam da predstavljaju ono najbolje što se u ovom času može načiniti. Međutim, rekao bih da ovi znanstveni nalazi, koliko god bili kvalitetni, nisu suviše korisni za širu javnost, jer odvraćaju pažnju s našeg neposrednog problema (a to su zbivanja u sljedećih stotinjak godina) na neke buduće probleme (koji će se pojaviti tijekom nekoliko stotina milijuna godina). A da je naš neposredni problem velik, najbolje je pokazalo proteklo ljeto: toplinski valovi, požari, intenzivne oborine, poplave, i to na svim stranama svijeta pa i kod nas. Promjene su toliko dramatične da bih sada skeptike i poricatelje, ako ih još ima, jednostavno uputio neka pogledaju kroz prozor, kaže akademik.
Pogledamo li, međutim, i 250 milijuna godina unatrag, nalazimo da je postojao jedinstveni kontinent, dakle Pangea. I to prije otprilike 200-300 milijuna godina što je kasna paleozojska era do vrlo kasnog trijasa, kontinent koji danas poznajemo kao Sjeverna Amerika graničio je s Afrikom, Južnom Amerikom i Europom. Pangea se prvi put počela razdvajati kada je između Afrike, Južne Amerike i Sjeverne Amerike nastala trokraka pukotina. Rascjepi su započeli kada je magma prodrla kroz slabost u kori, stvarajući zonu vulkanskog rascjepa, kako je već protumačeno na stranicama američkog Geološkog društva. Vulkanske erupcije izbacile su pepeo i vulkanske ostatke po krajoliku dok su se odsječeni fragmenti Pangee veličine kontinenta razdvojili. Rascjep između kontinenata koji se šire postupno je rastao i formirao novi oceanski bazen, Atlantik. Zona rascjepa poznata kao srednjoatlantski greben nastavila je osiguravati sirove vulkanske materijale za oceanski bazen koji se širio.
U međuvremenu, Sjeverna Amerika je polako bila potisnuta prema zapadu od zone rascjepa. Debela kontinentalna kora koja je činila novu istočnu obalu urušila se u niz spuštenih rasjednih blokova koji su otprilike paralelni s današnjom obalom. Isprva je vrući rub kontinenta s rasjedima bio visok i plutao u odnosu na novi oceanski bazen. Kako se rub Sjeverne Amerike udaljavao od vruće zone rascjepa, počeo se hladiti i tonuti ispod novog Atlantskog oceana. Ova nekoć aktivna divergentna granica među pločama postala je pasivni, stražnji rub Sjeverne Amerike koja se kretala prema zapadu. Atlantska nizina poznata je kao klasičan primjer pasivnog kontinentalnog ruba. Iako, logično, postoje velike neizvjesnosti kada se daju predviđanja u dalekoj budućnosti, u studiji se svejedno nudi dosta depresivno predviđanje, sa samo oko 8 do 16 posto kopna na superkontinentu ostat će pogodnim za život sisavaca. Ugljični dioksid mogao bi biti na razini dvostruko višoj od trenutne, iako je taj izračun u studiji napravljen na temelju pretpostavke da ljudi u ovom trenutku prestanu sagorijevati fosilna goriva, “inače ćemo vidjeti te brojke puno, puno prije. No, posljednje masovno izumiranje dogodilo se prije nekih 66 milijuna godina, kada je asteroid udario u Zemlju te uništio dinosaure i većinu života na planetu.
