Sa stotinu godina umro je Henry Kissinger. Nije pretjerano reći kako se radi o posljednjem doista velikom svjetskom državniku, čovjeku koji je uveo u javni diskurs pojam real politike, a čini nam se da bi svijet danas izgledao bitno drugačije da se njega i dalje pita. Jer, Kissingerova diplomacija nemali je broj puta bila jača od oružja zemlje kojoj je vjerno služio, Sjedinjenim Državama.
Zapravo, vjerovao je više u diplomatske nego u vojničke vještine, pa je opravdano misliti da bismo danas gledali malo manje ratnih prizora. Na kraju, bio je i ključnom figurom u prekidanju rata u Vijetnamu iako je to bio loš deal za njegovu zemlju. Henry Kissinger jedini je državnik koji je istodobno držao funkcije državnog sekretara i nacionalnog savjetnika za sigurnost utjelovljujući na taj način praktično apsolutnu moć u američkoj politici kojoj je mogao parirati jedino američki predsjednik. Bio je u potpunoj kontroli američkih međunarodnih odnosa ponovo na način kako je to jedino mogao neki američki predsjednik. A Kissinger je služio i pod Richardom Nixonom u najturbulentnijim vremenima pa nakon njega i Geraldu Fordu. Tvorac je shuttle diplomacije kojom je riješio krizu u Zaljevu 1973. godine.
Osebujan likom i govorom, Kissinger je odista bio političkom zvijezdom kakva poslije nije viđena. Pojavljivao se na tadašnjim jet setterskim tulumima, živio život kakvog bonvivana a istodobno obavljao najteže političke zadatke i donosio najteže moguće odluke. Odbio je, tako, Goldu Meir, moćnu izraelsku premijerku za Yom Kippurskog rata, nije joj želio dati zrakoplove bez kojih je prijetila propast državi Izrael. Popustio je jedino pod prijetnjom da će izraelska vojska naprosto poubijati egipatske snage u okruženju. Rijetko ga je tko uspio nadmudriti. Ali kada bi se to dogodilo, bilo bi to spektakularno. Pošlo je to za rukom mudrom Ho Chi Minu, vijetnamskom vođi, koji ga je uspio natjerati da potpiše mir koji je zapravo značio propast južnog Vijetnama. Odnosno njegovom ministru Le Duc Tou, naizgled neukom ali discipliniranom provoditelju Hoove strategije.
- Zaključio sam da rat ne možemo dobiti vojnim sredstvima pa sam prednost dao pregovorima. Pregovarač druge strane bio je Le Duc To. Bio je izniman čovjek. Nije imao nikakva međunarodnog iskustva, cijeli je život bio revolucionar, a sada susreće predstavnika supersile pri čemu ni u jednom trenutku ne gubi smjer, beskrajno je uporan, gotovo uvijek pristojan, istodobno je bio i drzak i besprijekoran. Njegov zadatak nije bilo pregovaranje, nego je ovdje bio da nas slomi briljantno koristeći naše domaće podjele. Izbjegavali su rat 30 godina, a ipak nikada nisu dobili vlast pregovorima. Sastanci su bili iznimno dugi i začudno neodređenih zaključaka, govorio je o Le Duc Tou koji je na njega ostavio najveći dojam. Njegova je diplomacija bila pragmatična, no u toj sferi političkog djelovanja to znači da nema previše mjestu moralu, principu pa ni pravdi. U dokumentarnom serijalu o njemu prikazivanom prije desetak godina, priznaje da je Amerika imala izravan utjecaj na rušenje vlade Salvadora Allendea u Čileu. Pa je upitan je li mu bilo žao kada je čuo da je Allende ubijen.
- Ne. Nikome nije bilo žao, hladno je odgovorio Kissinger. To se zove real politika, državni interes dolazi iznad svega i treba se ostvariti na svaki mogući način prije primjene oružane sile. Čak i kada to znači rušenje legalno izabranog predsjednika neke zemlje. Ili suradnja s diktatorskim režimima kakvih je u njegovo doba bilo po Latinskoj Americi. No, za ere je njega i Richarda Nixona konačno srušena barijera prema Kini koju je Nixon i posjetio kao prvi američki predsjednik. Nikada vjerojatno neće prestati debata o tome je li zaslužio Nobelovu nagradu. Pa, gledajući danas njegove nasljednike, rekli bismo da je takva rasprava prilično izlišna. Teško je poreći kako je Kissinger zastupao model svijeta u kojem vlada red i u kojem su interesne zone jasno vidljive te ih se ne krši tek tako. Prije sedam godina komentirao je izjavu George W. Busha o 60 godina loše američke vanjske politike. U današnjim izmijenjenim okolnostima, govorio je Kissinger, tradicionalni politički pristupi donosili su neprihvatljive rizike. Njihovim posljedicama svjedočimo danas. Iste te riječi mogao je mirno reći i prije koji tjedan ili mjesec.
Američki novinar Robert Kaplan nazvao ga je najvećim svjetskim političarem 21. stoljeća iz 20. stoljeća podvlačeći na taj način njegovu viziju, predmnijevanje političkih kretanja i događaja. Nadasve pogrešaka. Spomenuta serija o njemu koja se vrtjela na National Geographicu ima i suparnika, poput Suđenja Henryju Kissingeru Christophera Hutchensa gdje ga se izravno optužuje za umiješanost u ratne zločine. Nikada za ništa nije odgovarao, no usudili bismo se reći kako bi se dalo pronaći svjetskih vođa s bitno većim odgovornostima. Iako, možda i najveća mrlja na njegovoj karijeri ostaje odluka o bombardiranju Kambodže koja je možda i zapečatila pobjednika u Vijetnamskom ratu. Unatoč tvrdnjama da je u tim bombardiranjima poginulo na desetke tisuće civila, uporno je tvrdio kako tamo civila uopće nije bilo. Ono što je Kissinger shvatio a neki američki predsjednici, i Nixon i Lyndon B. Johnson nisu, jest da politika mora imati cilj.
- Nixon je propao jer njegova politika nije imala cilja, niste znali koja je krajnja namjera njegovog predsjednikovanja, kazao je. Isto je i s ratom u Vijetnamu u koji je predsjednik Johnson ušao, ali bez jasne vizije što tamo treba raditi i zašto su Sjedinjene Države uopće tamo. Nakon Johnsona došao je Nixon, s njim Kissinger u želji da se stvori svijet u kojem postoje snažne i zdrave sile koje će jedna drugoj biti protuteža u savršenoj ravnoteži, bez potrebe da rade jedni protiv drugih. Ta politika je propala Nixonovom ostavkom, a Kissinger će nabrojati još samo jednog uspješnog američkog političara, a to je Ronald Reagan. - Njegova je politika bila jasna, imala je cilj, mi pobjeđujemo, oni gube. Ne trošimo vrijeme na tumačenje kako je u tome uspio, već na pristup, kazivao je Henry Kissinger.
