ZVONIMIR DESPOT

Jugoslavenski obrasci koji su preživjeli do danas

Ante Marković
Zoran Grizelj/PIXSELL
21.03.2023.
u 07:27

Ante Marković ostao je zapamćen kao političar koji je pokušao spasiti Jugoslaviju od gospodarskog kraha i od rata. Nakratko je bio uspješan, no Miloševićev ratni stroj nije mogao zaustaviti

Ante Marković bio je posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, kako je bio naziv jugoslavenske vlade. Na tu je dužnost došao u ožujku 1989. godine. Ostao je zapamćen kao političar koji je pokušao spasiti Jugoslaviju od gospodarskog kraha i od rata. Imao je podršku izvana, jer ondje nitko nije bio za raspad Jugoslavije. Zato je u prosincu 1989. pokrenuo ambiciozan program gospodarskih reformi, nazvan “novi socijalizam”. Uspostavio je konvertibilnost dinara i otpočeo restrukturiranje gospodarstva. Nakratko je bio uspješan, no za sve je ipak bilo prekasno. Ratni stroj Slobodana Miloševića nije mogao zaustaviti.

Je li se Jugoslavija mogla ekonomski spasiti? U kakvom je bila stanju? Rado ću citirati pokojnog Stipu Šuvara, nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva CK SKJ, koji je na predavanju u Sarajevu u svibnju 1989. otvoreno o tome govorio, znači dva mjeseca nakon Markovićeva dolaska u SIV. Cjelovitu Šuvarovu analizu objavio je u svojim radovima povjesničar dr. sc. Ivo Lučić. Šuvar je tada upozorio na veliku vanjsku zaduženost te unutarnju nelikvidnost izazvanu golemim teretom dubioza i fiktiva iz više desetljeća prošlosti što je strahovito breme koje još nitko nije ni pokušao skinuti s leđa. Šuvar je pojasnio i o kakvom se bremenu radi:

”Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. […]

Nismo još ‘likvidirali’ višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su nove generacije koje su dobro obrazovane i neće da idu u rutinske i teške poslove po svaku cijenu, posebno za ono za što su se obrazovale. Negdje oko milijun i sto hiljada sada traži posao, a stvarni je broj, zbog duplih i troduplih evidencija, negdje 800-900 hiljada. Tome treba dodati nekoliko stotina hiljada ‘gastarbajtera’, te – prema procjenama i analizama naših ekonomista – bar milijun i po tehnološkog viška u privredi i društvenim djelatnostima. To znači, kada bi se ta radna snaga otpustila, produktivnost rada i nacionalni dohodak ne bi pali. […] Kod nas postoji iluzija ili će još dugo postojati iluzija da strani kapital samo čeka da nagrne u ovu zemlju, ako mi promijenimo neke naše propise, a koje sad uglavnom mijenjamo ili smo promijenili. Mi ćemo se morati veoma oznojiti da strani kapital privučemo, morat ćemo nuditi programe, uvjeravati strance da s nama ovdje zajedno ulažu i posluju, jer se za nas baš i neće otimati. […]

Činjenica je da u ovom trenutku naša administracija, od općine do federacije, nameće režim prepreka i destimuliranja, umjesto režim otvaranja prostora i stimuliranja male privrede. […] Poljoprivreda nam je potpuno i po strukturi sada zakazala, ova naročito društvena, a seljaci su do kraja prepušteni sebi. Sad dižemo i limit zemljišnog maksimuma. I nema nikakve opasnosti da seljak postane kapitalista. Ukratko, proizvodnja i izvoz hrane duga je priča i naš ozbiljan problem. Sada godišnje izvozimo oko milijardu dolara poljoprivrednih proizvoda, a toliko i uvozimo. Jedina smo zemlja u Evropi koja uvozi u poljoprivredi sve, i jaja, i mlijeko, itd. […]

U našoj zemlji pobjedom socijalističke revolucije nastala je, zbog potrebe naroda da zadovolji svoje elementarne aspiracije, prekapacitiranost obrazovanja, zdravstva, kulture. A teško je reducirati već postignuta prava, teško je dokidati ono što ste u kulturi, obrazovanju, u nauci otvarali. Kod nas još svatko pritišće i dalje da otvara zdravstvene domove, da otvara škole, da podiže kulturne ustanove, a nije mi poznato da je ijednu takvu instituciju itko uspio ukinuti. […] Izričito razvojno pitanje je i krah našeg urbanizma. Jugoslavija danas ima više od dvadeset gradova sa po sto hiljada stanovnika, dva sa više od po pola milijuna, a dva sa više od po milijun. Po srijedi je bila sirova urbanizacija, u kojoj su se milijuni ljudi slijevali u gradove. Gradovi su imali politiku razvoja da gutaju ljude u proizvodna sredstva, a prazne okolicu i sela, da ekološki upropaštavaju zemlju.”

Šuvar je iznio podatak o milijun ljudi u Jugoslaviji sa završenom visokom i višom školom, od kojih se njih oko 700.000 nalazi u “svim vrstama kancelarijskog i birokratskog rada”. Istaknuo je da “moramo dopustiti da propadaju poduzeća koja nisu sposobna proizvoditi”. Ukazao je i na “stambeni problem”, odnosno na činjenicu da je u Jugoslaviji sagrađeno oko tri milijuna društvenih stanova, ali da ljudi ne mogu doći do povoljnog stambenog kredita te da se radi o jednoj od “najskupljih stambenih izgradnji na kugli zemaljskoj”.

Zaključite sami koji su sve jugoslavenski obrasci preživjeli kod nas sve do danas.

 

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije