Jedan od ovogodišnjih dobitnika prestižne nagrade “Večernjakov pečat”, i to u kategoriji Međureligijski dijalog je mostarski paroh otac Radivoje Krulj. Ako je itko svojim požrtvovnim radom, konstantnim zalaganjem i nesebičnim trudom i upornošću, prije svega na polju uspostavljanja povjerenja i dijaloga među religijskim zajednicama u Mostaru ali i šire, zaslužio ovo priznanje, onda je to ovaj skromni mostarski svećenik. Paroh Radivoje Krulj podjednako je omiljen kako u malobrojnoj mostarskoj pravoslavnoj zajednici tako i kod Mostaraca pripadnika drugih religija s kojima konstantno radi na uspostavljanju dijaloga i unapređenju međusobnog povjerenja. Osim ovih aktivnosti, otac Radivoje Krulj je zajedno s vladikom Grigorijem i ostalim mostarskim svećenicima postao svojevrsni simbol obnove crkve svete Trojice u Mostaru i obnove vjerskog života pravoslavne zajednice u gradu na Neretvi.
• Dobitnik ste Večernjakova pečata za međureligijski dijalog. Kako je ta nagrada djelovala na vas i pravoslavnu zajednicu u Mostaru i kakve su reakcije?
Zaista sam bio prijatno iznenađen i samom nominacijom, a iskreno da kažem, nagradu definitivno nisam očekivao. Toliko je moje iznenađenje, ali i radost osvojenim Pečatom bila i veća. Ne znam čime smo zaslužili ovu prestižnu nagradu. Trudimo se i radimo na više polja, ali uvijek mislimo kako to nije dovoljno, te kako možemo učiniti još i da naši rezultati mogu biti značajno bolji. Trenutačno se nalazimo na samom početku obnove kako života naše zajednice tako i saborne crkve u Mostaru. Bogu hvala na ovoj nagradi koju osjećam i doživljavam kao priznanje svim pravoslavcima, ali i ostalim građanima koji svojim molitvama i dobrim željama daju potporu svakom našem trudu, koraku naprijed i uspjehu, ali i žive s nama i našim zebnjama, strahovima i problemima dijeleći s nama dobro i zlo. Zato sam još više zahvalan na ovom jedinstvenom priznanju koje bih na neki način htio podijeliti sa svim građanima ovoga grada i regije jer oni to zaslužuju. Dobio sam mnogo čestitki kako od naše zajednice tako isto i od mojih sugrađana muslimana, katolika i ostalih, što me ispunilo srećom. Ono na što sam jako ponosan je činjenica da su svi pravoslavci osjetili ovaj Večernjakov pečat kao svoj.
• Predano radite na poticanju i motiviranju Srba na povratak u Mostar. Kakva je trenutačna situacija i postoje li neke prepreke na tom putu?
Prepreka, hvala Bogu, nema i mislim da ih doista nikada nije ni bilo. Ono što je problematično u ovoj zemlji je nesređena situacija na svim poljima koja je posebice izražena u Mostaru, poput Statuta Grada čije rješenje nikako da se pronađe i trasira pravi put kako bi ovaj grad mogao bukvalno procvjetati. Ali to, dakako, nije samo problem Srba u Mostaru, nego se takva situacija podjednako negativno odražava i na sve ostale koji s nama dijele život u dolini Neretve. Sedmu godinu ovaj grad nema izbore, već nekoliko godina ne funkcionira Gradsko vijeće, što se opet manifestira na sve pore društvenog i političkog života u gradu. Zbog svega toga nema ni očekivano masovnijeg povratka. Ljudi su se ipak vratili na svoja ognjišta i, što je najvažnije, imaju slobodu i osjećaju se ravnopravnim građanima ovog grada. Međutim, ne treba biti osobito mudar pa kazati kako bi uz adekvatan ekonomski razvoj i otvaranje radnih mjesta i sam povratak bio definitivno masovniji. Ali, ponavljam, to nije samo problem Srba u Mostaru, već i ostalih jer, nažalost, svjedoci smo sve većeg odlaska, pogotovo mladih i školovanih ljudi iz ovog grada koji trenutačno ne vide valjanu perspektivu za ostanak. To je ono što nas jako boli i zabrinjava.
• Vašim dolaskom u Mostar, tvrde mnogi, vratio se u punini i vjerski život pravoslavaca na ovom području.
Ja bih prije svih istaknuo igumana Danila Pavlovića koji je tu postavio ozbiljan temelj, a koji je ujedno bio i prvi svećenik koji je živio u Mostaru poslije ovog nesretnog rata. Ja sam bio povremeni svećenik u razdoblju kolektivnih centara, a sad je već osma godina da i sam sa svojom obitelji živim u Mostaru. Zajedno sa svojom braćom svećenicima nastojim okupiti ljude, i stare i mlade, pod okrilje Crkve i, hvala Bogu, crkve su nam sada već “tijesne”. Svake nedjelje imamo vjerske službe u staroj mostarskoj crkvi, kao i u manastiru u Žitomislićima što ulijeva nadu kako će i saborna crkva biti na opće zadovoljstvo središte vjerskog života ove naše zajednice koja raste.
• U kojoj se fazi nalazi izgradnja saborne crkve u Mostaru te obnova starog groblja na Pašinovcu koje se nalazi uz samu crkvu?
Istaknuo bih trud i zalaganje našeg vladike Grigorija te njegov blagoslov i autoritet koji je prije sedam godina okupio najznačajnija imena iz BiH, Srbije, regije i cijelog svijeta na donatorskoj večeri u manastiru Žitomislići. To je bila ona pokretačka iskra da se krene u prikupljanje dokumentacije, izvadimo sve potrebne dozvole i krajem 2010. godine krenemo s obnovom saborne crkve u Mostaru. Došli smo negdje na pola puta, ali, nažalost, došla je i ta velika ekonomska kriza koja je uvjetovala zastoj prošle godine. Sad smo negdje na dvije trećine puta od finalizacije građevinskog dijela projekta. Radi se intenzivno na zvoniku crkve, a paralelno se finaliziraju i kupole iznad oltara crkve. Očekujemo ove godine i realizaciju same središnje kupole, što bi bio značajan uspjeh te pokrivanje same crkve. Što se tiče starog pravoslavnog groblja na Pašinovcu moram napomenuti da je riječ o jednom od najstarijih kršćanskih grobalja u Mostaru. Problem ovog groblja i klizišta na njemu je bio aktualan i prije trideset godina, a evo i sada, što je rezultat uništenja raslinja u ratu koje je štitilo to groblje na svojstven način. Međutim zahvaljujući medijskoj pozornosti, ali i fondu za prirodne nepogode koji je zajedno s federalnom Vladom izdvojio određena sredstva, možemo sa zadovoljstvom kazati kako uskoro kreću radovi na sanaciji ovog jedinstvenog kulturnog spomenika.
• Kakvi su vaši odnosi s ostalim religijskim zajednicama u Mostaru?
Od početka smo naše djelovanje i obnovu crkve artikulirali krilaticom “Obnovimo hram, obnovimo Mostar” jer želimo tom obnovom udariti temelje obnove povjerenja, suživota i porušenih mostova među ljudima. Iako smo mala zajednica, ipak nije nevidljiv naš doprinos cijelom tom procesu, a to je na najbolji način potvrdio i Večernjakov pečat. Na kraju, opet ću se vratiti Pečatu i njegovu značenju i simbolici koju on za nas ima. On nije samo pečat na sve do sada urađeno, već i jedan poticaj i obveza svima nama kako bismo nastavili i još više ustrajali na tom svetom putu te priveli kraju i obnovu crkve i obnovu povjerenja među našim ljudima, ali najviše od svega i obnovu ljubavi, a to je ono što ovom gradu treba više od svega.

Dijelu hrvatskih građana raste plaća do 20 posto, prosjek se penje na 1.500 eura