Sedamnaest godina nakon tragedije u Srebrenici sjećanja i rane još su svježi. Ni danas nije posve jasno zašto Ujedinjeni narodi nisu intervenirali na vrijeme. Jesu li velike zemlje u Vijeću UN-a suodgovorne za težak zločin? Ili su za propust krive nizozemske snage kojima je bio zadatak zaštititi civilno stanovništvo? Yasushi Akashi, specijalni izaslanik glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju, bio je jedan od onih koji su se tada nalazili na terenu.
Osjećate li se odgovornim za masakr u Srebrenici?
Koncept “sigurnih područja” pokazao se promašajem. Ta područja nikada nisu bila sigurna. Za to je bilo potrebno znatno više trupa UN-a nego što ih je ondje bilo angažirano. U Srebrenici smo imali 4 ili 5 stotina slabo naoružanih nizozemskih vojnika. Osim toga, UN na terenu nije imao nikakve informacije o napadu Srba na čelu s Karadžićem i Mladićem. Možemo reći da je to bila izgubljena igra. Sat vremena nakon napada NATO-ovih snaga na položaje Srba primio sam telefonski poziv zapovjednika nizozemskih snaga koji je zatražio zaustavljanje NATO-ovih udara jer su njihove bombe padale preblizu nizozemskih trupa. Osjetio sam potrebu izraziti nezadovoljstvo njegovom željom, no NATO je ipak zaustavio napade te je Srebrenica pala. U to vrijeme nitko, ama baš nitko nije mogao zamisliti što bi se ondje moglo dogoditi.
Nije li to bilo naivno?
Nitko nije mogao predvidjeti takvo neprijateljstvo srpske strane. Znali smo da su tamo neki Srbi bili ubijeni, pa da su bili ubijeni neki Muslimani. Ta su se sjećanja intenzivirala među Srbima, posebice kod Ratka Mladića. Ponavljam, nismo imali dovoljno sredstava za osiguranje tog područja.
Je li onda UN odgovoran ili ne?
Bili smo dio tragedije. Ne želim kritizirati poteze UN-ovih lidera, no mi smo slali tri izvješća Vijeću u kojem smo naveli propuste koncepta sigurnih područja te tražili da se to izmijeni. No Vijeće nikada nije odgovorilo na to. Pogreška je kolektivna, isto tako i odgovornost. Vijeće je moralo biti poštenije, ono se naime nije ponašalo u skladu sa stvarnošću koja je vladala na terenu. Time je došlo do velikog propusta u komunikacijskoj liniji između Vijeća i nas na terenu. Mi smo sjedištu UN-a javili da ne možemo obaviti zadaću uz ograničenja koja su nam bila dana. Bili smo bespomoćni.
Naučili smo lekciju
Dakle odgovorno je Vijeće sigurnosti?
Da. Najveći dio odgovornosti za masakr u Srebrenici leži na Vijeću sigurnosti.
Zašto međunarodna zajednica nije reagirala kao u slučaju Kosova 1999.? Vjerojatno bi se spriječile nepotrebne žrtve?
Akcija na Kosovu bila je legitimna, ali nezakonita. Nije ju potvrdilo Vijeće sigurnosti, no istovremeno je bila usmjerena na spašavanje života, odnosno nedužnih ljudi. Postoje situacije u kojima UN reagira, a isto tako i NATO. Za ovu akciju nisu dane ovlasti, no trebala se dogoditi.
Smatrate li da ste dobro obavili posao u Hrvatskoj?
Dao sam sve od sebe. Ne mogu reći da je riječ o potpunom uspjehu zbog same prirode mandata koji mi je povjerio UN u Hrvatskoj. Imali smo iznimno ograničenu odgovornost, nismo dobili moć stvoriti mir. Naš je zadatak oblikovao gospodin Vance, a odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a. Naše su operacije bile usmjerene na južni dio Hrvatske gdje je živjelo mnogo Srba. Milošević je htio pokrenuti te Srbe na ujedinjenje sa Srbijom dok su Hrvati istovremeno htjeli svoju nezavisnost. Zapadna Europa nastojala je održati mir s pomoću njihovih razgovora. EU je kreiralo povjerenstvo za ljudska s motom: “U redu, Hrvatska može dobiti nezavisnost, no mora se obvezati na zaštitu ljudskih prava manjinskog stanovništva, među njima i Srba.” No Zapadna Europa na čelu s Njemačkom požurila je priznati Hrvatsku prije donošenja ustava koji bi jamčio zaštitu prava manjina, što je otežalo stvari.
Međunarodnoj se zajednici zamjera što je izjednačila agresora i žrtvu, odnosno održavala status quo?
Nismo izjednačavali Vladu i pobunjeničke snage koje su se koristile silom protiv Vlade. Vođa tzv. Krajine je tražio da ga se tretira kao predsjednika, što mi nismo nikada prihvatili. Trudio sam se uvjeriti ga da je to potpuno nerealno.
Unatoč rezoluciji UN-a prema kojoj je Beograd odgovoran za okupaciju dijelova Hrvatske, nikada niste osudili vladu u Beogradu?
Mirovne snage UN-a u jugoistočnoj Hrvatskoj bile su prijelazna mjera u očekivanju konačne odluke. Mi nismo bili sudac. Naš je zadatak bio održavanje mira u tim područjima. Dakle, nismo bili arbitar u tom sukobu.
Oluja sasvim razumljiva
Zašto ste bili protiv Oluje?
Htjeli smo da hrvatska Vlada završi sukob diplomatskim putem, a ne vojnom akcijom. U vojnim akcijama uvijek stradaju civili s obje strane. Htjeli smo dakle uvjeriti sve strane da se sukob može riješiti mirnim putem. No nakon što su Srbi u okupiranim područjima reagirali nerazumno, “Oluja” je sasvim razumljiva. Sjećam se da je Mikelić, premijer tzv. Republike Srpske Krajine, došao kasnije k meni u Beograd u suzama i s riječima: “Gospodine Akashi, trebali smo vas poslušati.” Radilo se o nerazumnim vođama koji su spriječili mirovnu tranziciju.
Znači Oluja je bila neizbježna?
Ne mogu odgovoriti na to pitanje. No očito da je Tuđman bio nestrpljiv.
Kada gledate danas na to, što je UN mogao bolje učiniti, a što nije?
Najveći propusti UN-a dogodili su se u bivšoj Jugoslaviji, Ruandi i Somaliji. Nužno je precizirati koliki bi trebao biti budžet te kakve su snage potrebne na terenu. Tu je u prošlosti bilo puno propusta.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
