Postoje dvije varijante – prva je da ubiju mene, druga je da ubiju moje dijete. Za sebe ne brinem, ali za dijete brinem. Reći ću nešto što će zvučati prosto, ali kada imate dvoje ili troje djece, pa vam jedno ubiju, nekako to prihvatite. Ali ja imam jedno. Nemam mnogo djece pa da bi jedno mogao dati. Da ih imam više...
Piše: Elvis Sprečić/Vecernji.hr
Gornje riječi izgovorio je koncem 2021. godine novinarima Al Jazeere Albanac Kushtrim Doji. On i njegova obitelj žive u selu na sjeveru Albanije, a iz kuće nisu izašli godinama. Ne smiju jer će biti ubijeni. Razlog? Krvna osveta. Prema tom običajnom pravu koje je na tom području široko prihvaćeno postalo još u 15. stoljeću, krvna osveta ne smije se izvršiti u domu traženog. Znači, dok si u kući si siguran, pa tako iz kuća danas na području Albanije i u manjem dijelu Kosova danas ne izlazi preko pet stotina obitelji.
Sam običaj široko je prihvaćen postao u 15. stoljeću kada je donesen Kanon Leke Dukađinija. Krvna osveta prema tom kanonu je iznad svega, odnosno iznad državnih zakona, ali i religije. Princip krvne osvete protivan je i islamu, religiji kojoj pripada većina albanskog stanovništva, kao i kršćanstvu koje je također zastupljeno među Albancima. Kanon je iznad Kurana i Biblije. Međutim, izvorno se prema tom kanonu krvna osveta odnosila samo na ubijanje ubojice, nije zahvaćala žene i djecu.
- Ta tradicija krvne osvete je bila gotovo potpuno zamrla prije pedeset ili malo više godina. A krajem devedesetih godina se vratila u nekakvoj čudnoj formi. Nove generacije ne poznaju kanon i ne poštuju stare zakone, pa se sada ubijaju i cijele obitelji. Prije ako bi ubio bilo koga drugog osim ubojice svi ljudi iz sela bi ti došli, zapalili kuću i preorali njivu, a tebe izgnali iz plemena. Danas više nije tako – pojašnjava Doji. Naime, prije Drugog svjetskog rata gotovo polovica ubojstava u Albaniji je bila povezana s krvnom osvetom, ali je ona potom tijekom komunističke vladavine Envera Hoxhe, jedne od najrigidnijih u Europi, gotovo sasvim izbrisana. Od kraja 1960-ih do prelaska zemlje u demokratski sustav 1990-ih zabilježeno je manje od deset slučajeva krvne osvete. A onda je uslijedio prava erupcija nasilja, a taj čin običajnog prava mnogi su počeli koristiti i kao paravan za rješavanje mafijaških i drugih kriminalnih razmirica. Točna brojka ubojstava koja su počinjena radi krvne osvete nije poznata, niti će vjerojatno ikada biti, ali prvenstveno u Albaniji i na Kosovu, a potom još i, barem kada je Balkan u pitanju, Crnoj Gori, BiH te Srbiji „zbog krvi“ je u protekla tri desetljeća ubijeno, prema nekim procjenama, između 10 i 15 tisuća ljudi.
Posljednji primjer koji je dobio veliku medijsku pažnju dogodio se prošlog vikenda u BiH, točnije u Velikoj Kladuši gdje je Izet Grahović (26) nasred ulice ubio Asmira Halilagića (37) koji je pak dvije godine ranije ubio Izetovog starijeg brata Hasana. Izet je policiju mirno sačekao i rekao im kako je razlog ubojstva koje je počinio upravo već spomenuta krvna osveta. A iako u Hrvatskoj takvi slučajevi nisu toliko česti, ipak ih je bilo.
Javnost tako pamti sukob između romskih klanova Velić i Hudorović čiji je krvavi trag vodio od Ogulina do Karlovca. Frane Velić tako je još 2010. godine ispalio više hitaca iz pištolja prema braći Zoranu i Zdravku Hudoroviću te ih je obojicu teško ranio. Sve se odigralo pred očima više svjedoka na jednom lokalnom natjecanju konja. Taj događaj bio je povod za kasniju osvetu obitelji Hudorović koja je završila ispred karlovačkog trgovačkog centra Supernova. U krvavom obračunu ubijen je Mate Velić, a njegova supruga Draga Jurković i 15-godišnja kći prostrijeljene su. Romski klanovi 2018. sukobljavali su se i na ulicama Zagreba, pucalo se po metropoli kao da je Divlji zapad, i to ne po opskurnim sporednim uličicama nego i na nekim od najfrekventnijih gradskih križanja, poput onog između Držićeve i Vukovarske ulice. U toj spirali nasilja koja je potrajala mjesecima ispreplitali su se, doduše, različiti kriminalni motivi, a krvna osveta na kraju je došla samo kao šlag na tortu.
Obitelji, doduše ne one romske, probleme su pravile i u susjednoj Srbiji, gdje je naširoko poznat bio rat među porodicama Bojović i Šaranović koji je odnio živote više od 15 ljudi, a započet je u ljeto 2009. godine kada je nestao Slobodan Radonjić, povezan s obitelji Šaranović. Taj slučaj do danas nije rasvijetljen, a Radonjić je navodno posljednji put viđen u društvu Luke Đurovića, suradnika Luke Bojovića. U potragu se uključio i Branislav Šaranović, ali on je iste te godine ubijen na Dedinju. Tada je Šaranovićev brat krenuo u krvnu osvetu. Tijekom tog rata s obitelji Bojanović, ubijen je i Šaranovićev kum Danilo Radonjić, ali je Slobodan uspio osvetiti smrt brata. Iako nije osobno ispalio smrtonosne hice, Luki Bojoviću zadao je najsnažniji udarac ubojstvom brata Nikole. Slobodan Šaranović je ubijen, a ta likvidacija nikad nije rasvijetljena.
- Zovem se Elizabeta, ali moja obitelj zove me Beta. Imam 13 godina. Imam stariju sestru Migenu. Njoj je 18. Imam i brata, ali njega ne viđam baš često zato što je u zatvoru. On je ubio dječaka koji živi blizu nas i sad se njegova obitelj želi osvetiti. Iza naše kuće je dom obitelji koja želi osvetu. Obično se ubijaju muškarci i dječaci, ali njih više nema, svi su otišli – riječi su jedne od mnogih žrtava krvnog zakona u Albaniji koje su prisiljene živjeti u zatočeništvu. Objašnjava kako je trenutačna situacija izluđuje. Već tri godine nije bila u školi u obližnjem gradiću Bajzëu i nedostaju joj prijateljice.
- Mama kaže da nas ljudi više ne vole zbog onoga što se dogodilo. Kaže kako bi druga obitelj mogla oteti sestru i mene. Kad se smrači, počinjem se plašiti. Bojim se vukova, šakala i duhova. Bojim se”, zabrinuto objašnjava Beta. Takvih je Beta u Albaniji na stotine, a unatoč tome što su zakonske kazne za ubojstva koja se počine radi krvne osvete postrožene, te su čak uvedeni i sudski instituti mirenja među tako krvno zaraćenim stranama, situacija se do danas i nije previše popravila. U tim je je krajevima i čovjek najblaže ćudi sposoban za najbarbarskiju osvetu vjerujući stalno da ispunjava svoju dužnost. Da bi završila krvna osveta između dviju obitelji, potrebno je da se oko toga slože svi odrasli muškarci iz obitelji žrtve. Zbog toga proces pomirbe zna trajati desetljećima. Dovoljno je, naime, da se tek jedan od pedeset muškaraca ne složi s odlukom da pomirba propadne.
