Ponos najbolje opisuje raspoloženje prema časnoj sestri Lukreciji Mamić koju je Večernji list posthumno proglasio Osobom godine 2011. u BiH. Ova misionarka izgubila je prošle godine život pomažući siromašnima, napuštenima, slabima. Provincijalna poglavarica redovničke družbe Službenica milosrđa u Hrvatskoj i BiH Lucija Baturina primajući priznanje izazvala je snažne emocije svojim govorom na manifestaciji Večernjakova pečata u Mostaru.
Jeste li primijetili da je za vrijeme Vašeg obraćanja pola dvorane plakalo?
Iskreno, u tom trenutku nisam primijetila, ali vjerujem da je ta spontana reakcija okupljenih na dodjeli nagrade znak da su prepoznali ljubav i radost s kojom je naša s. Lukrecija nesebično živjela za druge, te im na kraju i svojom mučeničkom smrću u punom smislu riječi darovala život.
Kako doživljavate samo priznanje čitatelja Večernjeg lista sestri Lukreciji?
Kada čovjek prođe kroz život i svijet čineći dobro, ostavlja dubok i neizbrisiv trag. Ljubav prema čovjeku, prema bližnjemu nije ideal, ona je vrlo konkretna i nemoguće ju je ugasiti ili izbrisati. Život s. Lukrecije i ovo priznanje koje joj je posthumno dodijeljeno, potvrđuje da svijet nije zatvoren prema takvoj ljubavi, da ona dopire u ljudska srca i biva prihvaćena od današnjeg čovjeka. Čovječnost doista nikada ne zamire i u modernom je svijetu jednako važna kao i kroz čitavu ljudsku povijest.
Koliko je za Vaš red, za Crkvu važan primjer mučeništva sestre koja je bila živi primjer Kristove crkve?
Mučenička je krv ugrađena u temelje Kristove Crkve, od prvih kršćana pa sve do danas. Takva svjedočanstva hrabrog i potpunog darivanja sebe Bogu i ljudima potiču u svima nama želju da još više prionemo Dobru i služenju drugima, dakle, ona su sjeme novih zvanja koja će našu misiju učiniti još plodnijom. Ljudski gledano, smrt bliske osobe, člana obitelji svakako je gubitak, ali primjer koji nam je ostavila s. Lukrecija istodobno nas ispunjava ponosom i nadom, koji su jači od naše ljudske tuge.
Čuju se komentari da se o radu samozatajnih ljudi i žena često govori tek nakon ovakvih brutalnih ubojstava?
Sve te samozatajne ljude i žene u skrovitosti njihova srca ne potiče želja za globalnom popularnošću ili priznanjem u svijetu, već ljubav i poštovanje prema čovjeku. Oni su svoje živote ugradili u izgradnju boljeg svijeta, u izgradnju ljudskog dostojanstva i taj je cilj ispunjen već samim njihovim djelima, svjedočanstvom njihova života. Naravno da bi bilo lijepo da u našoj javnosti postoji u većoj mjeri ozračje poticanja na dobra djela pozitivnim primjerima takvih velikana, ali ono što nas po njima doista obogaćuje ipak nisu toliko riječi, koliko djela.
Pripremajući se za ovaj intervju čitao sam intervju Lukrecijine sestre u kojemu ju je pozivala da se, imajući u vidu njezine godine, vrati u domovinu. Što inspirira ljude poput sestre Lukrecije na takvu žrtvu i odricanje?
Odluka o redovničkom životu je ljudski odgovor na Božji poziv. A Bog se svakome od nas obraća na osoban način i povjerava nam određeno poslanje. Slično je i s misijskim pozivom koji posvećene osobe Bogu potiče da se stave u službu siromašnih, bolesnih i potrebnih u dalekim i nerazvijenim zemljama. Onome tko nema osobno iskustvo upravo takvog misijskog poziva teško je, gotovo nemoguće, razumjeti žrtvu misionara. Oni žive i djeluju potaknuti, u prvom redu, ljubavlju koju su primili od Boga i prenose je na druge, a to često podrazumijeva osobna odricanja. Isto tako, misionar kada dođe u neku zemlju živi među narodom, prihvaća običaje, kulturu i ljude i prestaje biti stranac, postaje dijelom naroda. Stoga se često niti u starosti nema potrebu vratiti u rodnu zemlju, jer misijsku realnost živi kao dio vlastitoga identiteta.
Lukreciju su već prozvali hrvatskom Majkom Terezijom. Hoćete li pokrenuti postupak utvrđivanja mučeništva?
Ponosni smo i sretni što je s. Lukrecija bila naša susestra i zahvalni smo na njezinu životu i primjeru koji će nas trajno nadahnjivati. Isto tako, kao kršćani vjerujemo u njezin velikodušni zagovor na nebu. A o eventualnom postupku neka odluči vrijeme, Crkva, i dakako Božja volja.
Mogu li slični slučajevi nasilja, prijetnji, straha zaustaviti katoličke misionare u svijetu?
Njihov je motiv i cilj daleko veći i plemenitiji od prepreka i poteškoća na koje u svakodnevnom životu nailaze. Crkva je kroz povijest dokazala da je snaga dobra, i ljubavi koja nas pokreće i oživljava, uvijek jača od zla, ma koliko ono rašireno bilo. Misionarski život u sebi uključuje i spremnost na žrtvu, pa čak i na mučeništvo, ali to nikada nije zaustavilo misionare u ostvarenju svoga poziva.
Svjedoci smo da je i brojnima u domovini, ali i ovdje u BiH potrebna pomoć. Jedni su kritizirali komunizam nazivajući ga jednim od većih zala. Stanje, međutim, nije bitno bolje niti na “slobodnom” Zapadu opsjednutog individualizmom i materijalizmom?
Vrijeme komunizma je uistinu bio težak period za život Crkve, ali moramo biti svjesni da niti komunizam, niti bilo koji drugi autoritativni ili državni režim ne može ukinuti čovjekovu savjest, spriječiti ga da čini dobro i da ostane – čovjek. Konačna je odluka uvijek na nama samima, iako često tražimo isprike za vlastitu indiferentnost u vanjskim okolnostima. Otuđenje počinje već u obitelji, a nastavlja se u svim sferama društva. Možda ne možemo promijeniti društvene i moralne trendove u dijelu svijeta koji nazivamo “Zapadom“, ali zato već danas možemo početi sa samima sobom i svojim obiteljima.
Ovoga tjedna je tjedan solidarnosti Hrvata iz Hrvatske s braćom iz BiH. Nailazi li ova akcija Crkve na pozitivne plodove?
Svakako je velik broj Hrvata koji velikodušno i radosno daruju sredstva za pomoć u ovoj akciji. No, ono što je važnije od ekonomskih podataka jest svijest, želja da se pomogne i da dar bude od srca. Naime, kao i BiH i Hrvatska prolazi kroz trenutke duboke ekonomske krize. Mnogi stoga ne daruju višak, nego se i sami odriču da bi mogli učiniti dobro. A onda je vrijednost takvoga dara neprocjenjiva.
