Kad kažete Tajči, svi koji su rođeni otprilike do devedesetih prisjetit će se projekta Zrinka Tutića u kojem prekrasna 20-godišnjakinja s Merlinkinom frizurom i dugim nogama cupka na koreografiju u pripijenoj narančastoj haljini i pjeva „Hajde da ludujemo“ na Euroviziji. Ne treba ni govoriti da su se njezini plesni pokreti kopirali kao da je u najmanju ruku riječ o Mihaelu Jacksonu – obožavatelji su znali svaku njezinu koreografiju.
Nizala je hit za hitom, no na vrhuncu slave odlazi u SAD. Obožavateljice, najčešće djevojčice, i muškarci koji su njezine spotove gledali na repeat plaču, Tutić kao posljednjeg asa izvlači Severinu i govori Tajči da će je zamijeniti crnokosom Dalmatinkom čija je popularnost tad bila zanemariva u odnosu na Tatjaninu. Ni to je nije pokolebalo – s 400 dolara i jednim koferom uputila se preko bare. Sad se može pohvaliti da su ona i sestra prve Hrvatice uključene u popularnu turneju „Live on Stage“. I ne, nije poput ostalih naših pjevača rezervirana za dijasporu nego je stekla i obožavatelje u Sjedinjenim Državama koji je vjerno prate od Nashvillea gdje živi, kao i po ostatku zemlje.
Na vrhuncu popularnosti odlučili ste napustiti Hrvatsku i otišli u SAD. Zbog prevelikog pritiska koji dolazi sa slavom ili ste mislili ostvariti pjevačku karijeru i na svjetskoj sceni?
Da, i zbog pritiska koji dolazi sa slavom i zbog načina na koji se kao osoba nisam znala postaviti i izboriti za sebe. Voljela sam svoju publiku – ne kao masu koja je kupovala moje albume, nego svakog čovjeka posebno, svako dijete koje mi je pisalo pisma i tražilo autogram. Oduvijek je glazba za mene bila sveta, nešto divno što nas povezuje i što nam može obogatiti živote, olakšati emotivne boli ili nam biti inspiracija. Novac i slava nikad mi nisu bili glavni cilj. Cijeli život živim od glazbe, razumijem da je biznis usko vezan uz ovaj posao i volim uspjeh, i duhovni i materijalni, ali nikad nisam bila voljna raditi kompromise da bih prodala što više ploča. Pritisak koji sam osjećala bio je posljedica toga što nisam znala objasniti što želim i pronaći način da se i moje odluke više uvažavaju.
Kako je na vašu odluku reagirao Zdravko Tutić – po jednoj priči vam je rekao da na telefonu ima Severinu koja će zasjesti na vaše mjesto?
Zrinko je imao velike planove s našim projektima. Bili smo uspješna i dosta velika ekipa. Nikome nije bilo u interesu da ja odem. Pokušao me uvjeriti da ostanem, što na razumne načine, a što na načine koji su apelirali na moje emocije. Sjećam se trenutka u kojem mi je dao “zadnju šansu” da odustanem od puta. Kad sam odbila, nazvao je Severinu koja je bila spremna “preuzeti” moje mjesto.
Jeste li ikad požalili zbog odlaska?
Nisam požalila. Za mene je taj korak bio više od poslovne odluke. Znala sam da se moram odmaknuti od svega jer sam imala neke emotivne boli koje sam trebala iscijeliti. S druge strane nema smisla žaliti za prošlošću ili željeti da je prošlost drukčija. Sve je dio puta na kojemu se izgrađujemo kao osobe, iscjeljujemo, učimo o sebi i životu i, ako se odlučimo za ljubav, rastemo u njoj. Zahvalna sam za svaki korak koji me je doveo tu gdje sam danas.
Kako su izgledali prvi dani u SAD-u, jeste se brzo snašli, s kim ste provodili najviše vremena?
Došla sam sama u New York. Na Manhattan. Pasali su mi samoća i anonimnost. Tjedan dana nakon što sam stigla, otišla sam na audiciju za dramsku i glumačku akademiju (American Music and Dramatic Academy) i bila primljena. Škola je počela mjesec dana kasnije tako da sam bila zauzeta učenjem i vježbanjem, pogotovo plesa jer sam tu imala najmanje iskustva. Morala sam se odmah baciti na usavršavanje engleskog jezika i redukciju naglaska pa sam se zbog toga najviše družila s američkim kolegama. No imala sam jednu divnu obitelj iz Hrvatske koju sam poznavala i kojima bih došla kad bi mi bilo teško. U to vrijeme pronalazila sam snagu u vjeri i bila fascinirana franjevačkom duhovnošću pa sam često posjećivala i fratre i sestre u našoj crkvi.
Kad vam se sestra pridružila?
Sanja je došla osam godina poslije, 2000., nakon što sam se ja udala.
Trenutačno s njom nastupate u duetu s projektom „Waking up in America“. Kako izgledaju nastupi, tko vas najviše zove?
Početkom prošle godine osmislila sam show sa Sanjom i Brianom Hansonom (koji je izuzetan pijanist i komičar) i ponudila ga jednoj agenciji koja organizira glazbene turneje po Americi. Nakon što smo ušle u uži krug, nastupale smo na svojevrsnoj audiciji za koncertne organizacije koje su nas onda uvrstile u svoj repertoar za sezonu 2019./2020. Bili smo jedan od najtraženijih bendova, što je veliki kompliment s obzirom na to da su uz nas bili vrhunski glazbenici iz puno poznatijih grupa. Naša turneja sastoji se od 40 koncerata u gradovima širom SAD-a. Nastupamo u prekrasnim glazbenim centrima i kazalištima i publika je oduševljena. Naš je show kabaretskog tipa s temom buđenja u Americi – iz perspektive dviju sestara koje su odrasle u maloj, ali prekrasnoj Hrvatskoj, na drugoj strani zemaljske kugle – s istim pjesmama koje publika ovdje voli i poznaje. Cijela poanta je kako nas glazba povezuje i inspirira. Jedan od meni najdražih trenutaka u showu je kad publika s nama pjeva “Po lojtrici gor i dol”. Često se u publici nađu i moji stari fanovi pa onda za njih uvrstimo i “Hajde da ludujemo”, što onda Amerikance zaintrigira pa i oni pjevaju s nama. “Čokolada” je univerzalna riječ i svi je razumiju (smijeh). Volim kombinirati motivacijski govor, “coaching” s glazbom i često sam pozvana da održim inspirativne prezentacije na seminarima i konferencijama. Ono što je posebno u showu “Waking Up in America” baš je taj element povezivanja pjesama s inspiracijom i životnim mudrostima i iskustvima. Najdraži komentar koji često čujemo od publike je da je naš show i zabavan i transformacijski.
„Waking up in America“ zove se i TV-emisija koju vodite. Kakav je koncept?
Radila sam je tri godine i prestala je producirati kad mi je suprug obolio. Koncept su intervjui s gostima koji su prošli kroz neke velike životne prekretnice. Moj je cilj da pomognem gledateljima da i u svoje živote unesu promjene koje žele prije nego što im se dogode tragedije ili prije nego što udare u dno stjecanjem loših navika ili ovisnošću o alkoholu, drogi, konzumerizmu i slično. Svaka emisija imala je i glazbenog gosta jer sam željela prikazati kako glazba sama po sebi može biti poticaj za prekretnice.
U L. A.-u ste kod Karmelićanki upoznali producenta Matthewa Camerona s kojim ste bili u braku 17 godina. Nažalost, njemu je dijagnosticiran nepušački karcinom četvrtog stupnja te ste od dijagnoze do njegova preranog odlaska imali malo vremena. Kako ste ih proveli, koliko je teško biti s voljenom osobom kad znate da je uskoro nećete moći vidjeti?
Vjerovali smo da će se izvući. Držala nas je vjera u čudo. U trenutku dijagnoze i prognoze koja nije bila ohrabrujuća znala sam da se moram koncentrirati na jedan po jedan korak. Budućnost me plašila. “Što će biti ako…” jednostavno je bilo pitanje koje nisam željela postavljati. Živjeli smo trenutak po trenutak i u svakome nam je bilo važno samo jedno – živjeti, voljeti i iscijeliti. Ozdraviti emotivno, mentalno i fizički koliko je to bilo moguće. Matthew je dao sve od sebe. Imali smo odličan liječnički tim koji je vjerovao u eksperimentalnu terapiju. Svaki dan tih posljednjih devet mjeseci bio nam je dragocjen. Nije bilo nimalo lako, ali bili smo u svakom trenutku zajedno – bez obzira na nesuglasice ili na neslaganja koji su isto dio ljubavi. Na kraju, kad sam znala da ga nakon nekoliko sati više nikad neću moći zagrliti, držala sam njegovu ruku u svojoj i osjećala da ćemo zauvijek biti dio jedne ljubavi, neke više sile koju ne možemo vidjeti ili opipati, ali koja je stvarna kao što je stvaran kisik koji svi udišemo, a koji ne vidimo. Ta vjera da život ne prestaje, nego se pretvara u neku drugu vrstu energije držala me u najgorim trenucima i tijekom oproštaja.
No to vam nije bio prvi šok u životu. Iskreno govorite o svojim problemima, o mentalnom slomu kad se ostali bez oca i da ste 6-7 godina bili u zaista teškom stanju. Kako ste se „izvukli“ iz tog mračnog razdoblja i tko vam je pomogao? Kako je suprug podnosio vašu anksioznost i depresiju?
Počela sam se “izvlačiti” tek nakon ozbiljnog emotivnog i mentalnog kraha, kad sam napokon potražila pomoć psihoterapeuta. Do tada nisam bila svjesna da je bila riječ o ozbiljnom kemijskom poremećaju u mom organizmu i sama sam sebe “špotala” da sam razmažena, što je još samo otežavalo moje probleme. Moj suprug isto nije bio svjestan da su depresija i anksioznost (i grozni napadi panike koje nisam mogla kontrolirati) ozbiljni mentalni poremećaj i nešto iz čega se čovjek ne može samo tako lako trgnuti pa mi nije mogao pomoći. Nije to bio brz proces – trebalo mi je nekoliko godina da se izvučem. Nakon psihoterapije radila sam i sa životnim trenerom koji mi je pomogao da organiziram život i pokrenem se s točke u kojoj sam bila zaglavila. Uzimala sam i lijekove protiv anksioznosti kad psihoterapija i vježbe nisu bile dovoljni. Važno mi je da kontroliram i fizičko zdravlje, prošle godine imala sam problema s depresijom pa se otkrilo da je uzrok bio nedostatak vitamina D i anemija. Najvažnije je znati prepoznati simptome depresije i anksioznosti i ne bojati se potražiti pomoć. U redu je osjećati tugu i biti u “bedu”, ali ako smo u tom stanju zaglavljeni dugo, moramo nešto poduzeti. Problem je što se, kad smo u depresivnom stanju, gotovo nemoguće motivirati – otići u šetnju, spremiti se i sjesti s prijateljima na kavu, a baš nam tada treba nešto što će nam podići razinu endorfina. No nije to dovoljno: ako ne otklonimo uzroke koji nas vuku natrag u depresiju ili koji nam potaknu osjećaj tjeskobe, stalno ćemo se vraćati u isto stanje. Promjena načina razmišljanja, optimizam, zahvalnost za male stvari koje imamo, prisutnost u sadašnjem trenutku (a ne biti zarobljen u tuzi za onim što je prošlo ili u strahu od budućnosti), sve su to alati koji pomažu da budemo emotivno i mentalno stabilni. No rad s medicinskim stručnjakom (psihijatrom ili psihoterapeutom), prema mom mišljenju, najvažniji je dio svega što vam može pomoći. Kad su moji sinovi bili mali, pitali su me zašto moram ići k psihijatru. Objasnila sam im da je slomljeno srce jednako kao slomljena ruka, da može zarasti sama, ali puno je bolje otići k doktoru koji zna kako tu kost – ili srce – vratiti u zdravi položaj. Naravno, nije svaki emotivni i mentalni stres jednak, neke podnosimo kao modrice, a neki nas zaista slome. Važno je imati svijest o sebi i mogućim simptomima, osvijestiti to.
Odlučili ste govoriti o psihičkim problemima koje, nažalost, još prati određena stigma, pogotovo u našim krajevima. Jeste li primijetili na ljudima da vas drukčije gledaju zbog toga?
Jedina promjena koju sam primijetila je ta da sada znam koliko ljudi pate zbog sličnih problema. Kad se jednom otvorimo i progovorimo o tome, onda se i drugi ohrabre podijeliti svoje probleme s nama. Jer jedan drugog razumijemo i ne osuđujemo zbog toga. Važno je da maknemo stigmu koja prati mentalne poremećaje i bolesti i da otvoreno govorimo o simptomima i mogućim rješenjima kako bismo lakše prepoznali trenutak u kojemu moramo zatražiti stručnu pomoć. Nisam nigdje osjetila da bi me zbog mojeg stanja netko tretirao kao manje sposobnu, no kad mi je bilo najgore znala sam dobro prikrivati svoje probleme. Zbog tog iskustva sada je glavna tema koja se provlači kroz sav moj rad – iscijeli dublje, voli više i podigni ljude oko sebe jer skrivanje samo otežava naše stanje i prolongira proces iscjeljenja.
Kažete da „mrzite Tajči“, tj. sve što ona predstavlja. Možete li to malo elaborirati?
Ne mrzim je. Ali imala sam razdoblje u kojem sam se je htjela riješiti. Tad sam tu “Tajči” okrivljavala za sve – jer me dovodila u situacije u kojima sam se osjećala užasno i odvratno. Kad sam iscijelila, shvatila sam da nije ona bila kriva. Bila je prestrašena i slomljena i nije se znala obraniti od nasilnika i kojekakvih manipulatora. Radeći na sebi ponovno sam je zavoljela. Svaki dio nas samih lijep je i dostojan ljubavi, čak i oni dijelovi koji nam se čine sablažnjivi ili loši. Nitko se ne rodi sa strahom ili mržnjom, ali puno se ljudi razvije pod njihovim utjecajem.
Progovorili ste i o strašnom iskustvu koje ste imali s 15 godina, da ste bili seksualno iskorišteni. Tek ste nedavno to javno rekli. Je li to itko od vama bliskih znao ili ste to potisnuli u podsvijest?
Mislila sam da je moja krivnja. Osjećala sam se užasno i odlučila da neću nikad nikome reći, da nitko neće saznati. Mislila sam da ću moći to izbrisati iz svoje memorije. Zakopala sam sve u podsvijest tako duboko da su mi trebale godine psihoterapije i odmotavanja raznih zamršenih situacija prije nego što je ta epizoda isplivala na površinu.
Kad ste otkrili vjeru i koliko vam je pomogla da opet stanete na noge?
Na vrhu slave počela sam se osjećati samom i izgubljenom. Kad je tvornica igračaka proizvela lutkicu Tajči, sama sam se vidjela u njoj. Nisam znala na koji se način vratiti sebi. Nitko me nije želio vidjeti cijelu, s mojim strahovima i nesigurnostima, svi su voljeli uvijek nasmijanu i dotjeranu Tajči sa scene. Od stalnih obveza imala sam malo vremena za prijatelje i obitelj koji bi mi pomogli da su znali kako se osjećam. Ali i njima mi je bilo teško priznati da nisam sretna. Osjećala sam se i krivom zbog svega toga, kako mogu biti nesretna, a imam “sve”. Kad me prijateljica Ivana upoznala s dominikancima, vratila sam se duhovnoj dimenziji života. Duhovnost je bila definirana vjerom što mi je u tom trenutku pasalo. Držala me spoznaja da Bog postoji, koji me voli i u samoći, i u padovima, i bez šminke i bez osmijeha na licu. I koji ne osuđuje nijedan dio mene, nego želi da budem duboko mirna, sretna i voljena. Uz spoznaju da je Bog stalno prisutan, nisam bila sama. Odjednom sam Boga prepoznavala u svemu, u prirodi i ljudima, i život je postao ispunjeniji i bolji. Zar nije divno znati da jedan drugome možemo biti utjeha i ljubav? U početku me je privukla misao da postoji Bog koji me voli – “iz daleka”. Kroz život i iskustvo shvatila sam da Bog postoji u ljubavi koja me ispunjava iznutra i izvana, koja me voli, ali i kojom i ja volim natrag.
Nastupate li još u crkvama s duhovnom glazbom koju vi komponirate?
Da. Nastupam svugdje gdje je moja glazba i poruka iscjeljenja i ljubavi prihvaćena i dobrodošla. Veseli me da mogu pomoći inspirirati ljude u različitim okruženjima.
Pomagali ste i zatvorenicama – kako je to izgledalo i posjećujete li zatvore?
Kao certificirani life coach volontiram u organizaciji Better Decisions (Bolje odluke) kao mentorica zatvorenicama. To su ciklusi od osam tjedana tijekom kojih učimo alate, vježbice osvješćivanja i meditacije kojima ženama pomažemo da umjesto da imaju emotivne reakcije, postanu sposobne sabrati se u svakom trenutku i odabrati izbore koji su konstruktivni i produktivni.
Postali ste motivacijska govornica i certificirana životna trenerica polaznicima svog transformacijskog tečaja, na jadranskoj obali nudite radionice, seminare i glazbene performanse kao i odlazak u Međugorje. Kako ste došli na tu ideju?
Ideja krstarenja zapravo je došla od mog supruga. Kad su ga pred kraj života pitali što mu je bilo najdraže iskustvo, rekao je da je to bilo krstarenje na Jadranu. Prijatelj nas je poveo iz Splita do Korčule i ta ljepota, mir i jednostavnost koju je doživio zauvijek mu je ostala u sjećanju. Kad je preminuo, ja sam odlučila probati sama organizirati krstarenje i u nekoliko tjedana imala sam sve dogovoreno.
Vaš projekt „Retreat&Sea Cruise“, na kojem otvoreno govorite i o svojim strahovima, podijelio je vjernike. Može se naći tekstova koji govore kako se vaši seminari moraju ignorirati jer spadaju pod New Age te da mogu „naštetiti duši“ i da su takvi projekti stvoreni da se „masno zaradi“, dok vam se primjerice na nekim drugim kršćanskim portalima dive i pišu da širite vjeru i dalje. Kako to komentirate?
Ne vidim kako nekome može štetiti tjedan dana druženja i fokusiranja na mir, prilika da se odmaknemo iz svakodnevne rutine i posvetimo nekoliko dana razmišljaju o aspektima života koji su nam važni. Ja ne prodajem neku specijalnu formulu za uspjeh ili brz način da se dođe do uspjeha. Moja je uloga organizirati lijepo i pristupačno okružje u kojem će se ljudi dobro osjećati i biti inspirirani da se zagledaju dublje u sebe.
Je li cijena osmodnevnog krstarenja zaista 17.000 kuna plus 8000 za zasebni apartman realna za uvjete prosječnog Hrvata?
Cijene su prilagođene određenom profilu ljudi koji se žele posvetiti osobnom i duhovnom rastu te doživjeti nešto lijepo. Cijenu smo odredili na osnovi troškova broda i posade. Kad se to pokrije, moja je zarada minimalna.
Imate troje djece, govorite li im o danima najveće slave i kako oni gledaju na to da im je mama svojedobno u jednom trenutku bila najveća estradna zvijezda Jugoslavije? Čemu najviše poklanjate pozornost pri njihovu odgoju?
Odgajam ih s punim poštovanjem prema njima samima, u duhu ljubavi za svakog čovjeka i cijeli planet. Trudim se da su osviješteni i osjetljivi na potrebe drugih ljudi – da prepoznaju nepravdu i netoleranciju s jedne i manipulaciju i pohlepu s druge strane. Važno mi je da imaju slobodu i prostor da budu ono što jesu a da ih ja ne programiram na “svoj” način. Vjerujem da je svaki čovjek najsretniji, ali i da će pronaći pravi put, onda kad može biti autentičan i osjećati se sigurno i slobodno da može biti svoj. Vjerujem da će tada svatko od nas izabrati opće dobro, a ne bojati se i iz straha napadati druge.
Što trenutačno radite, na kojem projektu i kakvi su vam planovi?
Godina 2020. ispunjena mi je koncertima, tu je i knjiga koja je spremna za izdanje i memoari na kojima još radim. No sinovi su mi na prvom mjestu i trebaju me. Najmlađi Blais ide u prvi srednje, Evan se sprema na koledž u jesen, a Dante, koji je druga godina fakulteta, provest će semestar u Francuskoj, što bih i ja iskoristila da ga tamo posjetim i doživim jug Francuske u kojem nisam nikad bila. 2020. je i 30. godišnjica hita “Hajde da ludujemo” i u toj godini napunit ću 50 godina pa ću sigurno doći u Hrvatsku to proslaviti. S druge strane, i dalje živim trenutak po trenutak pokušavajući biti potpuno prisutna u svakome i otpuštajući ono što je iza nas i bez briga o budućnosti.
