Dolaskom u Banju Luku davne 1879. godine - u BiH već 143 godine djeluje red časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove koji se godinama kasnije širio brojnim gradovima BiH. Na poziv tadašnjeg bihaćkog župnika fra Filipa Dujmušića, časne sestre ove družbe došle su u Bihać 1893. i u toj župi ostale do danas, piše Večernji list BiH.
Bogata povijest
O bogatoj povijesti reda Klanjateljica Krvi Kristove u BiH i Družbe časnih sestara u Bihaću za Večernji list BiH govorili su povjesničar dr. sc. Franjo Jurić i voditeljica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove u Bihaću sestra Blanka Šturm. Ove časne sestre u BiH mogu se pohvaliti bogatom poviješću svog pastoralnog i odgojnog djelovanja.
Časne sestre Družbe Klanjateljica Krvi Kristove došle su u Bihać prije 129 godina na poziv fra Filipa Dujmušića, tadašnjega bihaćkog župnika. Bilo je to 1893., a već iduće godine počela je izgradnja samostana časnih sestara "Sveti Josip" u Bihaću.
- Zahvaljujući i potpori tadašnjeg bihaćkog župnika i cjelokupne bihaćke zajednice, ali i revnosti samih časnih sestara, samostan je relativno brzo bio sagrađen i već 1894. one počinju s radom i djelovanjem, sve do danas. U samostanu je odmah pokrenuta i Osnovna pučka škola. Kako je bio veliki broj zainteresiranih učenika iz Bihaća, pa i šire, već u početku imale su čak osam odjela četverogodišnje pučke škole, a bio je otvoren i dječji vrtić - kaže za Večernji list povjesničar Jurić.
Na čelu zajednice sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Bihaću već sedam godina je sestra Blanka Šturm koja s još dvije sestre obnaša pastoralnu i odgojno-obrazovnu misiju. - Od početka sestre su radile na obrazovnom području. Imale su škole i razne druge aktivnosti. No kad je počeo rat i kad su ostale bez samostana, povukle su se na pastoralni rad. Kad smo dobili novu kuću, sestre su nastavile sa sviranjem. Onda je Domovinski rat pomrsio planove, ali su se nakon njega neke sestre vratile u škole. Sedamdeset godina sestre su bile u župi i pomagale u kućanskim poslovima. No sada, kako su naše snage sve slabije, smanjuje se broj sestara, naš apostolat je manji - priča s. Blanka. Nakon Pučke osnovne škole, otvaraju i Žensku građansku školu. Do 1935. kroz nju je prošlo oko 3500 učenika. - Zanimljivo, samostan je imao i prvi mjerni instrument za mjerenje vremenskih pojavnosti, odnosno, na neki način, za mjerenje temperature i vlažnosti zraka - kaže za Vecernji.ba Jurić.
U sklopu zajednice sestara od 2009. djeluje knjižnica "Sv. Josip" kojom od 2012. rukovodi također sestra Blanka.
- Rad u knjižnici nije samo izdavanje knjiga, ovdje se održavaju i razne radionice, predstavljanje knjiga... Danas smo nas tri sestre ovdje u samostanu sv. Josipa, koji nam je i zaštitnik. Kako je ovaj samostan bio posvećen sv. Josipu, tako je i kuća ostala - samostan sv. Josipa. Nekad je to bila zgrada Kloster, inače prva škola sagrađena već 1894. - kaže sestra Blanka. Dodaje kako je u pandemiji smanjen broj čitatelja. Godišnje se u knjižnicu upiše oko 250 novih čitatelja. - Upriličili smo i dvije radionice crtanja, posebno za siromašnije djevojčice iz udaljenijih naselja. Imali smo i psihološke radionice, rasprodaju knjiga - kaže za Večernjak sestra Blanka.
U savezničkom bombardiranju Bihaća u II. svjetskom ratu, u svibnju 1944., stradao je najveći dio užega dijela grada s naseljima Nova četvrt i Harmani, kao i samostan u toj mjeri da su ga sestre morale napustiti i obustaviti rad škole. Od tada do danas nastava se više nije odvijala, a ni sestre više nisu boravile u samostanu. Od 1944. do 1946. privremeno su bile u privatnim objektima u Žegaru i na Lukama, a 1948. preselile su se u današnji župni stan u kojem su živjele do 60-ih 20. st., kad je izgrađena nova kuća u kojoj i danas žive.
- Uoči II. svjetskoga rata 1938. sestre su uz samostan sagradile i tada nazvanu gimnastičku dvoranu, dvoranu za priredbe. U II. svjetskom ratu poslužila je i za održavanje 1. zasjedanja AVNOJ-a i danas te prostorije služe kao muzej. No ono što ostavlja gorak okus je činjenica da časnim sestrama samostan, koji su same sagradile, i zemljište, koje su posjedovale oko samostana veličine četiri ara tada, nikada im više nisu vraćeni. Naime, nakon završetka II. svjetskog rata sestre su se obraćale tadašnjim vlastima u Bihaću, ali i na razini BiH, moleći i tražeći da im se vrati samostan, barem dio. No to se nikada nije dogodilo - kaže Jurić. O mogućnostima proširenja zajednice s. Blanka kaže kako je ona vrlo mala.
- Ipak, raduje nas što nove članice pomalo dolaze. Bili smo na zavjetima dviju novih sestara, a došlo je i šest novih kandidatica - veli za Večernji list sestra Blanka.
Odlukom Povjerenstva za nacionalizaciju Narodne vlasti u Bihaću, 1959. samostan je nacionaliziran i upisan kao općedruštvena imovina. Do danas nije u posjedu sestara. Tek su uspjele izboriti da u jednom dijelu bivšeg samostana otvore knjižnicu "Sv. Josip". Ona služi na ponos ovom gradu jer ima ogroman broj knjižnih primjeraka i brojne članove - čitatelje.
Na dobrobit društva
Prof. Jurić kaže kako kontinuitet djelovanja časnih sestara u Bihaću od 129 godina nije dovoljno prepoznat.
One zaslužuju veću pozornost gradske vlasti i šire zajednice jer se, ističe, malo tko u Bihaću može pohvaliti činjenicom da kao organizirana zajednica djeluje, i to na dobrobit cijeloga društva, više od jednoga stoljeća. •
