Tijekom 19. stoljeća U Francuskoj, Velikoj Britaniji i Njemačkoj za konzumaciju sladoleda koristile su se posude stakla, papira i metala. Najćešće se posluživao u staklenim čašicama iz kojih se lizao, a čašice su izgledale kao danjašnje čašice za rakiju. Čašice su se nazivale ''Penny licks'' jer su koštale samo jedan peni. Veliki nedostatak takve konzumacije sladoleda je to što se čaše nisu prale što je izazvalo sanitarne i higijenske probleme, a i kupci često nisu vraćali čašice nakon upotrebe. Sladoled je tada bio nešto što je konzumirala samo viša klasa, a tek kad se izumio kornet, sladoled se približio masama.
Što se točno dogodilo da je nastao kornet? Na sajmu slastica okupilo se oko pedeset prodavača sladoleda, a uz njih su štandove imali i desetak prodavača keksa i vafli. S obzirom da je sajam posjetilo jako puno ljudi, u jednom je trenutku jednom prodavaču sladoleda ponestalo je čašica i tu se rodio kornet. Na štandu pored bio je sirijac Ernest Hamwi koji je prodavao zalabiju, odnosno vafle. Ernest je trgovcu koji nije imao više čašica zarolao nekoliko vafla što se njemu jako svidjelo te je prenio glas o kornetu. Zatim su svi slastičari željeli svoj sladoled posluživati u kornetu.
Nakon spomenutog sajma Hamwi je osnovao tvrtku koja se bavila proizvodnjom korneta, a nazvao ju je ''Cornucopia Waffle Company''. Godine 1920. objavio je patent na stroj za pravljenje korneta te je krenuo promovirati svoj proizvod diljem SAD-a.
