- Žalimo se kako nam Bog "slabo pomaže", a tjeramo Ga iz osobnog i društvenog života. Ne damo mu prostor otvarajući svoju dobru volju, rekao je u intervju Večernjem listu Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić. On se osvrnuo na proslavu Božića kao izvora radosti, koji je posljednjih godina pomućen raznim krizama, napose u Europi koja stidljivo ističe svoje korijene, ali i duha vjernika koji prihvaćaju potrošački mentalitet kao mjerilo obilježavanja ovog najradosnijeg katoličkog blagdana.
Božić nam je došao i ove godine. Razlog za veselje i radost, ali svijet kao da nikada nije bio zabrinutiji, zatvoreniji, ljudi usamljeni ratuju s vlastitim problemima, svijet se bori protiv sila zla. Gdje su nestali i mogu li se ponovno vratiti dani božićne, kršćanske radosti, u čemu je problem ili smo priznali poraz, a zlo pobijedilo?
- Baš zbog tog stanja u ozračju u kojem živimo, mene je ponukalo da uputim božićnu poruku utemeljenu na anđelovoj poruci pastirima: "Ne bojte se! Javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod" - tako nam zapisa sv. Luka evanđelist. Poruka radosti koja izvire iz božićnih jaslica od malog Isusa je poruka ne samo za pastire nego za sav narod. Zato sam svoju poruku naslovio kako je novorođeno božićno dijete izvor radosti. Treba se otvoriti toj radosti snagom vjere i skrušenim srcem. Tko je zatrovan sebičnošću, ohološću i drugim grijesima, zatvorio je se božićnoj radosti. Slavlje Božića treba ljudima vratiti povjerenje u Boga. Bog nam se rođenjem Isusa Krista približio, te je postao jedan od nas. Tako se i mi prihvaćajući Boga upućujemo jedni drugima.
Ništa manje ni Hrvati katolici u BiH nisu depresivniji. Ljudi kao da su izgubili vjeru u sve. Nema posla, plaća, veliki broj njih odlazi. Nema nade. Kako je povratiti, kako ljude ohrabriti da ima smisla ostati i boriti se?
- Sada, kada je stvorena ta klima nakon agresivnog relativizma i sebičnog potrošačkog mentaliteta, ostaje čovjek prazne duše. Materijalno ga ne može ispuniti. Zaboravio je da čovjek nije samo tijelo, nego i duh. Treba se prihvatiti kao čovjek cjelovit: duh, duša i tijelo. Ni jedno područje ne smije biti zapostavljeno dok putuje ovom zemljom. Trebamo ojačati vjeru i puni pouzdanja u Boga suočiti se s izazovima života te se hrabro boriti pozitivnom energijom za svagdašnjicu. Previše očekujemo od onih koje biramo, a oni su često zaokupljeni sitnim interesima.
Može li snaga Božića njima i njihovim vođama pokazati novi put, ustvari vratiti ih na stazu ljubavi, suradnje, pomoći bližnjem?
- Kakav je narod, takve vođe i bira. Potrebno je unijeti istinske vrednote u osobni život, obiteljski život i tako izgrađivati društvo. Premalo smo se oslonili da živimo iz vjere i uvjerenja. Previše vlada sebični interes koji je najčešće na račun drugoga. Ta sebičnost potječe iz obiteljskog života gdje se ima samo jedno ili dvoje djece zbog sebičnosti i u toj sebičnosti se i odgaja jer se ne uči dijeliti život s drugima. Kako dijete raste, ta sebičnost postaje sve veća te se unosi u društveni život. Mediji služe potrošačkom mentalitetu i šire u javnosti samo negativne vrednote. Nije se lako oduprijeti takvom bolesnom mentalitetu javnosti.
Val izbjeglica u Europi pokazao je nekoliko lica stare dame. Humanu crtu, empatiju prema ljudima u nevolji, te istodobno strah koji je rezultirao nedavnim napadima u Parizu, ali i određeni strah da će ovim migracijama biti ugroženi kršćanski korijeni. Kako na to gledate?
- Nažalost, Europa je sama u sebi ugrozila te kršćanske korijene. Pogledajte stvaranje potrošačkog ozračja za Božić, bez Isusa. Nema Božića bez Isusa. Onda je kukavički počela donositi zakone protiv prirodnih i Božjih zakona. Zato se s pravom boji da bi ono malo kršćanskih tragova moglo nestati navalom migracije koja je vrlo složena. Kada je kod nas bio rat, žene i djeca su bježali, a muškarci su ostali. Ovdje je obratna situacija. Treba razlučiti migraciju iz ratom zahvaćenih područja od one koja ciljano ide na Zapad. Čudno je da se europske zemlje, u strahu od prigovora, stide božićnih jaslica, križeva i svega onoga što obilježava identitet kršćana. Čudno je da migranti ne žele u zemlje koje su bogate, a koje su njihova mentaliteta. Puno je upitnika u toj migraciji?
Koliki je problem u samim katolicima što je njihova vjera postala slaba i mlaka te jesu li spremni sebi priznati da nisu baš najbolji vjernici, da ne žive vjerničkim životom, da nisu spremni za novu evangelizaciju Europe?
- Svi smo pozvani preispitati svoju savjest, te uočiti iz čega živimo? Koje su vrednote koje ugrađujemo u svakodnevni život. Mi znamo da svaku misu započinjemo s "moj grijeh". To nas trajno poziva da se mijenjamo i otvorimo pobjedi dobra. Ne živi se od kukanja, nego od obraćenja. Nije trenutak upiranja prstom u druge, nego svatko osobno mora preuzeti odgovornost izgradnje vlastite savjesti i društva u kojem živimo. Poziv na novu evangelizaciju je poziv da usvojimo evanđeoske vrednote u osobni i društveni život. Žalimo se kako nam Bog "slabo pomaže", a tjeramo Ga iz osobnog i društvenog života. Ne damo mu prostor otvarajući svoju dobru volju.
Veliki broj djece i ljudi gladuje, ne samo diljem svijeta nego i u našem susjedstvu. Zašto je toliko ljudi srca kamena, zašto je premalo solidarnosti i u našoj domovini?
- Za solidarnost se odgaja usvajajući evanđeoska načela. Možda ima i kod nas gladnih, ali rekao bih da više gladuju duhovnih vrijednosti. Previše je sitnih i sebičnih interesa, što zatvara ljudska srca da prepoznaju čovjeka s kojim živimo. Nitko od nas nije otok za sebe, svi smo upućeni jedni na druge. Zato valja shvatiti da smo svi suputnici na ovome svijetu. Na kraju života će ostati ono osnovno Isusovo načelo kao pitanje: "Što god učinite jednom od ovih najmanjih, meni činite".
Izvanredno je papa Franjo ovu godinu proglasio Godinom milosrđa. Zašto nam je potrebno to posvješćivati?
- Prije ste spomenuli kako je zavladala "ledena klima" među ljudima. Čovjek mora otkriti da je voljeno biće. Mora, dakle, susresti sebe i u sebi otkriti susret s Bogom koji prašta. Da bi doživio Božje milosrđe, čovjek mora grijeh nazvati grijehom i slobodno ga se odreći. Vjerovati u Boga koji je ljubav podrazumijeva živjeti tu ljubav. Zato je pred nas iznio program milosrđa kroz tjelesna i duhovna djela milosrđa. Tjelesna djela milosrđa su: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika pohoditi, utamničenika osloboditi, umrloga pokopati. Duhovna djela milosrđa su: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grešnika ukoriti, žalosna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu podnositi, za žive i mrtve Boga moliti.
Kako će ovu Godinu milosrđa obilježiti Katolička crkva u BiH i može li jedna od temeljnih poruka - pomirenje - biti recept uspjeha za cijelu zemlju, tri naroda i manjine da se nakon desetljeća ratova, podjela i strahova konačno počne izgrađivati društvo povjerenja?
- Prvo mi moramo među katolicima obnoviti snagu vjere zaživjevši Božje milosrđe. Tek onda možemo govoriti o otvorenosti drugima. Put dijaloga nema alternative. Kada se radi o izgradnji praštanja, pomirenja i povjerenja, ona počinje od istine. Potrebno je u društvu imati hrabrosti svaku stvar nazvati pravim imenom. Dokle god se brani zločin kao junačko djelo, nema pomirenja. Treba stvoriti vladavinu zakona, da smo svi pred zakonom jednaki. Potrebno je u ovoj zemlji priznati važnost tronošca kao najstabilnijeg stoca. Tu su tri konstitutivna naroda koja moraju kroz demokratski sustav izgrađivati društvo. Sve to utječe na vraćanje povjerenja.
Obitelj je bila u središtu nedavne Biskupske sinode. Gdje je vi vidite, gdje je vidi Crkva u budućnosti i kako je očuvati s obzirom na to da su se protivnici snažno uprli razoriti je do kraja?
- Crkva ne može odustati od Božje ustanove koju je Gospodin ustanovio na početku stvaranja. Krist je tu ustanovu uzdigao na dostojanstvo sakramenta, kao što je sveta ženidba. Koliko god prozivali Crkvu zbog tih stavova, ona će se boriti za svetost braka i obitelji i prava na život od prirodnog začeća do prirodne smrti. Bez zdrave obitelji nema zdravog društva. Zato je jedan od prioritetnih pastoralnih zadataka rad na pripravi za brak, potpora zajedništvu u obitelji. Sve se to temelji na Božjem zakonu.
Značajan broj vjernika je rastavljen i imao je velika očekivanja u pogledu promjene crkvenih propisa oko mogućnosti ispovijedanja i pričešćivanja. Jesu li se tu dogodile promjene nakon posljednje sinode?
Pogrešna su bila očekivanja. Crkva nema vlast mijenjati Božju ustanovu i Božji zakon. Potrebno je imati drugi pristup, ozbiljniju i odgovorniju pripravu za brak. Stvarati društvenu odgovornost da se čuva to gnijezdo čovječanstva. Kada su u pitanju urušeni brakovi, tu ostaje da se pastoralnom otvorenošću jača vjera na način koji je moguć u tim brakovima i obiteljima. Uime djece posebno dižem glas za čuvanje obiteljskog gnijezda jer sam svjedok strašnih trauma one djece u urušenim brakovima.
Što treba očekivatii u postsinodalnoj pobudnici Svetoga Oca nakon Biskupske sinode?
Nisam pozvan sugerirati Papi što će uputiti cijeloj Crkvi, ali znam što su mu biskupi predali kao svoje zaključke. Ni izdaleka nema onih stavova koje mediji iznose i zbunjuju javnost. Žao mi je što mnogi novinari, ne poznajući crkveni nauk, iznose stavove koji nisu ni izdaleka stavovi Crkve, nego pišu ono što odgovara kući za koju pišu.
Žene su i u Katoličkoj crkvi, kao i u društvu, poprilično na marginama. Čini se da Crkva kani to mijenjati. U kojem smjeru?
Nakon Drugog vatikanskog koncila, Crkva je krenula u izgradnju odgovornog laikata, među kojim je i mjesto djelovanja žena. Taj proces ne ide naglo, ali i meni se čini malo usporen. On ovisi i o spremnosti u bazi i u javnom mišljenju pristupiti uključivanju žena u djelovanje Crkve tamo gdje ima prostora djelovanja. Upućujući župnicima odluku da se uspostave župska pastoralna i ekonomska vijeća, vidimo da ta suradnja vrlo sporo ide, a i na terenu mještani teško prihvaćaju raznolikost uključivanja žena u te strukture. Možda bih rekao da je bolje nego što u društvenopolitičkom životu ide.
Dvadeset godina je proteklo od potpisivanja Daytonskog sporazuma. "Luđačka košulja" je još tu. Ima li nade da je, uz pomoć Europe, BiH uspije skinuti?
- Nerado o tom sporazumu govorim jer je on nas katolike obespravio i omogućio naš nestanak u BiH. Kriknuo bih do neba nad tom nepravdom jer je nestalo moje nadbiskupije, više od polovine vjernika. Ni lokalni ni međunarodni političari nemaju osjećaja za tu stvarnost.
Imate li informacije o tome kada se može očekivati Papina odluka o Međugorju i je li Kongregacija za nauk vjere već raspravljala o izvješću povjerenstva u kojemu ste radili?
- Nisam o fenomenu u Međugorju nikakvu službenu informaciju dobio. Često su to samo medijske glasine. Bez obzira na to kada će Papa dati svoj pravorijek, ljudima nije zabranjeno moliti se, ispovijedati, pokoru činiti i obraćati se. Gdje god ljudi s vjerom mole, Bog djeluje.
