Ulozi žene u terorizmu u javnosti nije posvećeno dovoljno pažnje, a razlog tome je, smatra vojno-politički analitičar Hamza Višća, što je terorizam dugo smatran muškim svijetom u kojem je žena mogla biti samo podrška, nijemi posmatrač radikalizacije ili terorističkog akta, ili pak uplakana majka ili sestra.
Međutim, tvrdi Višća, posljednjih 20-ak godina žena je prisutnija u terorističkim organizacijama, vidljivija u njihovom životu, a samim tim i u istragama.
Vojno-politički analitičar u razgovoru za Fenu pojašnjava da su, za razliku od primjera iz zemalja Europske unije, gdje su žene uglavnom odlazile na strana ratišta da budu ratnice, iz Bosne i Hercegovine odlazile kao podrška suprugu, što se podrazumijevalo kao njihova obveza.
- Otuda i činjenica da nijedna od 20 žena koje su se vratile u BiH nije procesuirana. Istraživanja pokazuju samo jedan slučaj da je žena iz BiH uzela učešće u borbenim djelovanjima, ali se ona nije ni vratila - naveo je.
Prema podacima kojima on raspolaže, odlasci iz BiH na ratišta u Siriji i Iraku posljednji put su zabilježeni 2015. godine, a radi se o ukupnoj brojci od 330 građana BiH, od kojih je 61 žena i 81 dijete.
Kao najozbiljniju posljedicu odlaska žena iz BiH na strana ratišta, kada odlaze kao podrška svojim bračnim drugovima, Višća je izdvojio stanje u kojem te žene budu kad im suprug pogine na ratištu.
- Tada su one prepuštene same sebi, torturi suboraca njihovog supruga da se moraju udati i da se ne mogu vratiti u BiH jer ne mogu putovati same, a pritom su ostale i bez putnih isprava. Mnoge od žena, razočarane stanjem i položajem u takozvanoj Islamskoj državi, pokušavaju pobjeći, vratiti se u svoju zemlju, a u tom nastojanju izgube i život - naglasio je.
S tim u vezi, ističe da, nažalost, nema organiziranog pristupa pružanju pomoći, resocijalizaciji i rehabilitaciji žena povratnica s ratnih žarišta.
Ovaj vojno-politički analitičar ukazao je na važnu činjenicu, a to je da se uloga žena, osim što mogu biti sudionice u terorističkim aktima ili aktima nasilnog ekstremizma, ne svodi samo na to, već da žene mogu sudjelovati u prevenciji ili procesima deradikalizacije i resocijalizacije osoba koje se vraćaju s ratišta.
Naime, on napominje da je obitelj ta koja prva primijeti promjenu ponašanja i vrijednosnog sustava djeteta, ali da je i posljednja koja to hoće priznati. Majka je najčešće posljednji kanal komunikacije s djetetom koje je krenulo stranputicom te, u tom smislu, Višća navodi tri načina kvalitetnog angažiranja žene.
- Prvi je uključiti ih u programe jačanja svijesti o pogubnosti radikalizma, nasilnog ekstremizma i terorizma te dizajnirati programe za majke s ciljem jačanja njihove sposobnosti da prepoznaju zainteresiranost ili uključenost djeteta u ekstremističke grupe. Osim toga, majke se mogu obučiti kako da ometaju procese radikalizacije i regrutacije - pojasnio je.
Drugi način je, kaže, reintegracija i rehabilitacija u kojoj se mogu angažirati supruge povratnika s ratišta, dok treći način angažiranja žena podrazumijeva da svi programi borbe protiv terorizma uvažavaju specifične aspekate rodnih pitanja.
- To podrazumijeva izgradnju sposobnosti sigurnosnog sektora, civilnog društva i lokalne zajednice da rade zajednički, zatim ciljane programe u školama, univerzitetima, udruženjima mladih, sportskim klubovima, vjerskim zajednicama i crkvama, zatvorima, izbjegličkim centrima ili na internetu. Osim toga, važno je i ne izostaviti žene iz kampanje javnog informiranja - obrazložio je.
Višća upozorava da u našem društvu postoje predrasude u vezi toga koliko žena može učiniti prilikom prevencije radikalizacije, a jedna od njih je ta da je žena nemoćna omesti proces radikalizacije muža ili sina.
- Naprotiv, žena može biti presudna u tome da njezin suprug ili sin odustanu od radikalizacije i eventualnog odlaska na ratište. U tom smislu postoji ozbiljna potreba da se u programe prevencije uključe žene - tvrdi ovaj stručnjak za vojno-politička pitanja.
Također, on smatra da postoji mnogo prostora za preventivne programe usmjerene na jačanje mentalne, intelektualne i društvene sposobnosti građana da se odupru radikalizaciji.
Po njegovom mišljenju, usvajanje Srategije BiH za prevenciju i borbu protiv terorizma ohrabrilo je lokalne zajednice da glasnije progovore o terorizmu i organiziranije pristupe jačanju svijesti svih o pogubnosti radikalizacije i nasilnog ekstremizma koji vode ka terorizmu.
Na kraju razgovora zaključio je da se o terorizmu ne govori dovoljno, i to ne samo u BiH, već uopće, kao niti o njegovoj pogubnosti po demokratsko društvo i zajednicu. Ta činjenica je, kako je rekao, slika i prilika stanja svijesti društva.
