Zanimljivo je i izazovno doći u Sarajevo. Posebice posjetitelju koji je prije rata u bivšoj državi povremeno u njega dolazio - u kupnju, na utakmice, u obiteljske ili bolničke posjete, na liječenje ili u nekim drugim prigodama te ga razmjerno dobro poznaje. Zanimljivo je iz nekoliko razloga, a prije svega zbog protoka vremena i užasnoga rata koji je taj grad doživio te radoznalosti zbog vjerojatnih promjena koje su se u protekla dva i pol desetljeća dogodile. Prva promjena uočava se već od Blažuja i Ilidže vožnjom gradskom autocestom, koja dolikuje svakoj europskoj metropoli. Više trakova s obje strane gotovo je ispunjeno automobilima, no za razliku od nekadašnjih “fića”, “stojadina”, “pezejaca” te nešto “buba” iz Vogošće, malih renaulta iz Novog Mesta, ponekog vremešnog, ali još moćnog mercedesa ili kojeg primjerka peugeota, fiata..., sada se voze suvremene limuzine iz zapadne Europe te nešto manje iz zemalja, automobilskih divova, Azije. Semafori i zeleni val su podešeni tako da se ne vozi brzo, vozač se osjeća ugodno, no ne smije se uljuljkati jer iz te prividne sigurnosti i lagodnosti iznenada vas trgne vozilo koje se nenadano i brzo ubaci ispred vas u vaš trak.
Novost turski i arapski natpisi
Druga promjena su zgrade. Ima razmjerno dosta novih i ni po čemu se ne mogu vidjeti posljedice četverogodišnje srpske opsade i razaranja. Dapače, grad je nekako svijetao, umiven, čist, barem u onim središnjim dijelovima gdje se pješice kreće većina Sarajlija i turista. Nema onog prijeratnog sivila i monotonosti iz socijalističko-komunističkog vremena.
No, za razliku od tog vremena, novost su turski i arapski natpisi, nazivi i imena na pojedinim ugostiteljskim objektima ili nekim drugim uslužnim radnjama i dućanima, što je posebice izraženo na Ilidži gdje je skoro sve dvojezično, a najveća promjena je na samim ljudima. Na svakih 50 metara nailazite na skupine ili pojedince arapskoga podrijetla i prekrivene žene. Neke su prekrivene posve pa su im vidljive samo oči, neke manje, tako da se vidi samo lice, a lako se prepoznaju domaće žene i djevojke koje su prihvatile taj običaj i svjetonazor. Na Baščaršiji zatječemo obitelji s Bliskog istoka, djeca hrane golubove, pokušavaju ih uhvatiti, mame, povezane i zakopčane, i lagano i lagodno obučeni očevi, opušteno stoje, razgledaju, razgovaraju, snimaju. Reklo bi se da su se Sarajlije na njih navikli, u hodu gotovo da ih ni ne zamjećuju. Mediji sve više pišu i govore o “najezdi” Arapa u Sarajevo i BiH, govori se da ih trenutačno u Sarajevu živi više od 40.000, većina je iz Kuvajta te Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije. Prema medijskim izvorima, danas u Sarajevu živi više Arapa nego Hrvata i Srba zajedno.
- U Sarajevskom dekanatu prije rata, 1991. godine, živjelo je 33.100 vjernika katolika, uglavnom Hrvata, a prema našem popisu, na koncu 2015. godine bilo ih je 11.900. To znači da ih je manje za 21.200, kaže mons. mr. Luka Tunjić, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije.
U malom obrtničkom baščaršijskom dućanu tražimo kožnati remen za hlače. Mladi trgovac je uglađen, ljubazan i susretljiv. Kupujemo ga za 30 KM nakon što nas je uvjerio da je od prave kože. Prolazimo pokraj Gazi Husrev-begove džamije, glavne sarajevske džamije, sagrađene 1530. godine. Puno je posjetitelja i turista, a nekoliko vjernika, ne obazirući se na njih, obavlja svoju podnevnu molitvu na ulaznom trijemu. Produžavamo do katedrale, današnjeg vanjskog simbola katoličanstva u Sarajevu, koju je 1889. podigao nadbiskup Josip Stadler. Kip pape sv. Ivana Pavla II. uklopio se u trg ispred katedrale. Prolaznici sjedaju i odmaraju se na njegovu postolju. Ulazimo i razgledavamo unutrašnjost katedrale koja je temeljito obnovljena. Zatječemo turiste, kupuju prospekt, neki se mole.
Plaćena visoka cijena
Odlazimo na dobro popunjenu terasu obližnjeg kafića i s pogledom na ulicu i prolaznike meditiramo uz kavu. U jednom trenutku misli i sjećanje odlutaše u predbožićno Sarajevo 1991. godine. U Hrvatskoj je bjesnio rat, Vukovar je pao prije mjesec dana, obični svijet nije slutio što će biti u BiH. U prohladno predvečerje, nakon umora od kupnje i prije polaska kući, svratili smo u tzv. granap kupiti kruh. “Molim vas, jedan kruh”, zamolili smo sredovječnu prodavačicu. “Ovdje možete dobiti samo hljeb”, uzvratila je odrješito i ljutito.
Glas je bio osoran i neprijateljski, a ljutnja se posebice očitovala u očima. Svratili smo do granapa, no nije ga bilo, sada je tu stajala manja samoposluga. Sjećajući se tog događaja, zapitali smo se bi li se to i slično danas u Sarajevu moglo dogoditi. Želimo vjerovati da ne bi. Neke zablude i predrasude jednostavno su nestale. No, nažalost, za to je plaćena visoka cijena. Uključili smo se ponovno u prometni “mravinjak” i krenuli natrag prema jugu. Željeli smo vidjeti i isprobati novu 20 km dugačku dionicu autoceste Sarajevo zapad - Tarčin na koridoru Vc. Odlično je i treba što prije nastaviti prema Konjicu, Mostaru i Pločama. •
