Priču o bratu i sestri koji su se borili na suprotnim stranama tijekom pobune u Libiji 2011. donosi nagrađivani dokumentarac “Poslije revolucije” koji će biti prikazan večeras u službenom programu 23. Mediteran Film Festivala. Formalno civili, brat i sestra stalno su razvučeni između obitelji i zemlje, preživljavanja i promjene, nesposobni pobjeći od svoje nedavne prošlosti. U godinama koje slijede protagonisti filma pokušavaju se nositi sa svojim PTSP-om dok odgajaju svoju djecu u tom kaosu. Ova intimna priča i sve što se događa poslije revolucije privukli su talijanskog redatelja Giovannija Buccomina.
Večernji list: Otkud Libija i ova priča?
- Vrlo se malo zna o Libiji unatoč tome što su revolucija, njezine posljedice i rat globalna stvar. Kad sam se nakon revolucije preselio u Libiju, zaokupila me zemlja koja je naizgled bila usred ponovnog rođenja, privučen energijom, glasovima i pričama koje prije nisam čuo. U godinama koje su uslijedile ovaj naivni osjećaj pun nade istopile su različite sile, zemlje i dionici u ratu. Svaki je tražio vlastiti interes unutar praznine, dok su atentati i kršenja ljudskih prava rasli. Međutim, ovo nije film “što se dogodilo u Libiji”, to nikada ne može biti. Ne mogu objasniti što se dogodilo u Libiji, niti je to moja uloga. Ovo je izbliza složeno psihološko putovanje kroz rat, kaos i iscjeljenje, izvan naslovnica, kroz intimne posljedice dvoje boraca. Odatle i naslov “Poslije revolucije” (osobne ili političke), a ne nakon “libijske revolucije”.
Večernji list: Kako je sve krenulo?
- Mnogo je razloga u igri kada snimate ovakav film. Uključeni ste u nešto drugo i sretnete nekoga tko vam priča priču. Taj netko bila je Myriam i priča je bila o njoj te njezinu bratu Harounu, koji su se borili na suprotnim stranama revolucije. To je za mene duboko odjeknulo na osobnoj razini, nije bila samo slučajnost. U mladosti su moji roditelji pobjegli iz svoga grada jer njihove obitelji nisu željele da se vjenčaju. Bili su iz dviju obitelji na suprotnim stranama još od Drugog svjetskog rata: fašisti i komunisti. Ove dvije priče rekle su mi da ideologije i politika nisu uvijek tako jake kao ljubav i obitelj te da, kako se kaže, krv nije voda.
Večernji list: Recite nam nešto više o svojim protagonistima?
- Živio sam u Libiji radeći na drugim projektima i upoznao sam Myriam i Harouna. Oduševila me njihova iskrenost i otvorenost. Nešto što ne treba uzimati zdravo za gotovo. Često likovi u dokumentarcima glume sami sebe baš kao što mi u normalnim životima igramo svoje uloge i nosimo svoje maske. Ali Myriam i Haroun bili su svoje autentično, cjelovito, složeno ja, sa mnom osobno i ispred kamere. Ta autentičnost koju sam mogao vidjeti u njima bila je nešto od apsolutne ljepote, apsolutne hrabrosti, hrabrosti prikazivanja dobrog i lošeg, za što su sposobni, bez ikakvih filtara. Strastveni, odlučni, s prekrasnim nedostacima, ponekad bijesni, iako nevjerojatno topli i ljudski. Sve troje smo bili u građanskom ratu, i ja, kao i oni, te pretpostavljam da vas to natjera da uvidite jednostavnost života i cijenite ono što je stvarno važno. Svi smo mogli umrijeti, pa zašto se skrivati iza maske? Ta autentičnost animira cijeli film i rasvjetljava stvarne posljedice rata, posebice građanskoga. Kao netko tko je studirao povijest i filozofiju to je značilo imati rijetku mogućnost i privilegij slušati priču upravo u trenutku kada se događala, među onima koji se obično ne čuju i prije nego što bi je itko preuzeo. Obično povijest pišu pobjednici, odnosno oni na vlasti, a ne ljudi poput ovih likova. Bio sam uz gubitnike rata, one zaboravljene i ostavljene same sa svojim traumama, napuštene od samih sila koje stvaraju rat, na svim stranama. Osjećao sam da svjedočim svemu što školske knjige i povjesničari ostavljaju za sobom ili nisu u stanju ispričati.
Večernji list: Kažete kako film nije o ratu u Libiji, o čemu je?
- Ovo je film o traumi rata, o želji za pravdom bez obzira na strane te o ranama koje ratovi ostavljaju na ljudima. Ali unatoč ranama, radilo se i o nečem drugom. Čak i nakon svega što su doživjeli, energija i briga između Harouna i Myriam bile su netaknute i sijale su točno ispred mene - još jedan razlog zašto sam snimio ovaj film. Kako sam se više uključivao u njihovu priču, gotovo kao brat, moja ljubav prema njima se produbljivala i znao sam da me uče lekciju: “nikad ne odustaj”. Ova dva lika nikada ne odustaju, stvarno. I kad sam puno puta pomislio odustati od snimanja tako teškog filma, vjerojatno nisam odustao jer nisam mogao odustati, baš kao ni oni. •
